Od ilegale do nacionalne vertikale

Šerif Šehović u listopadu 1945. godine, nakon pet godina izlaženja lista, bio je upisan kao prvi glavni urednik »Vjesnika« / Igor Mandić je 27. glavni urednik - sve ostalo je povijest, bez koje je slika današnje demokratske Hrvatske nezamisliva

Vjesnik je pred svojim šezdesetim rođendanom! Jednoj takvoj obljetnici valja pristupiti na dostojanstven način, jer Vjesnik je ipak, glede i unatoč svega, opstao kao nacionalna institucija koja je u svojem naručju iznjedrila tisuće i tisuće novinara, danas nezaobilaznih u ocjeni i procjeni bilo kojeg segmenta života hrvatskog društva zadnjih šest desetljeća.
Što je Vjesnikov grijeh da bi danas od njega neki pilatovski oprali ruke? Služenje vlastima? Šime Balen, jedini živući član početne redakcije Vjesnika koji se u svojim počecima nazivao Politički vjesnik, u osudi besmislenosti »razapinjenja nekoga ili nečega« zbog »poslušništva«, u razgovoru za Vjesnik (koji će integralno biti objavljen u ovom feljtonu) poslužio se ruskom narodnom izrekom koja, otprilike, kaže da »ljudski život nije vranin let«. Vremešni Balen, koji je prije nekoliko dana proslavio 88. rođendan, htio je, naime, reći da se »u životu mora krivudati, praviti kompromise« te da »u životu Vjesnika, koji je u svojim pojedinim fazama pristajao biti režimski list, to su, ipak, bile samo faze koje ne mogu umanjiti značenje Vjesnika u organiziranju jedne od najvećih borbi u prošlosti hrvatskog naroda«.
Pišući proslov monografiji Mirka Peršena »Vjesnikove godine«, objavljenoj povodom Vjesnikova 50. rođendana, dakle, prije deset godina, jedan od najuglednijih hrvatskih reporter svih vremena Ivo Braut kao da je predosjećao nekrološku pompu, uslijed koje današnji (ne)uglednici zatiru sjeme vlastitim korijenima demokracije, gle kainovskog čuda, zaboravljajući zajedničko učenje Vjesnika i njih samih, u jakoj interaktivnoj vezi svega onoga na temelju čega Hrvatska danas uživa status »svjetskog mezimca«.
»Vjesnik nije isti kao što je bio prije samo dvije-tri godine, i još ne znamo je li brže vrijeme ili redakcija. Novi i slobodni ljudi, valjda i bez tereta ikakvih brifinga, ali zato pod 'vječnom' presijom nelagodnog običaja da se za sve što se naopako događa u društvu okrivljuju novinari, koji i ne moraju biti bezgrešni, ali je krajnje opasno da silnici razbijaju ogledalo, štampu, da bi se sakrila stvarnost, naime istina«, napisao je, danas nažalost pokojni Braut, novinar čiji su mnogi tekstovi iz Vjesnika u školskim čitankama. Spomenuo je tada Braut Vjesnikov »poluvijek, zanosno započet, a završen tako da se jarosno paraju stare, a bijesno crtaju nove karte«, a novine u kojima je proveo svoj radni vijek nazvao je »starcem, ljepše veteranom ili čak nestorom«.
Milovan Baletić, glavni urednik Vjesnika u dvije turbulentne godine Hrvatske, 1970. i 1971., kad je Vjesnik bio na svom vrhuncu, danas objašnjava da »proizvodnja Vjesnika nikada nije bila bez teškoća«. »Bila je sretna okolnost što je iza lista stajala velika i vrlo uspješna novinsko-izdavačka kuća koja je i nosila njegovo ime. Bez te podrške, list ne bi mogao izdržati tržišne teškoće«, rekao je Baletić, dodavši da Hrvatska »mora izaći iz provincijalizma, koji bi bez Vjesnika bio još veći i tamniji«.
Danas, kad se Vjesnik, stjecajem »privatizacijskih okolnosti« početkom 90-ih godina, promatra izolirano u svim svojim teškoćama, kao da se zaboravlja da se upravo na zasadima toga »gubitaša« svojedobno izgradio najveći medijski imperij na Balkanu. Večernji list, Start, Arena itd. Vjesnikova su djeca, kao što je legendarni jesnik u srijedu danas nezaobilazna stavka u svakom pokušaju pisanja povijesti hrvatskog novinstva.
Božidar Novak, vjerojatno najuspješniji Vjesnikov glavni urednik i direktor, priča tako o svojim naporima (i uspjesima) da svojedobno strogo narisanu shemu »jugoslavenskog informativnog prostora«, koja je podrazumijevala direktivom određenu podjelu na »savezne, republičke i provincijalne listove«, preinači u korist ne samo Vjesnika, nego i svih procesa koji su potom slijedili iz Hrvatske. Podizanjem Vjesnika iz pepela republičkog oglasnika bile su praktički svezane ruke Politici, koja se u Zagrebu izvrsno prodavala zahvaljujući svojoj odličnoj vanjsko-političkoj rubrici, i Borbi, čije latinično hrvatsko izdanje je u Lijepoj našoj imalo nakladu veću od 100.000 primjeraka.
Nove tehnologije, koje su se u Vjesnikovoj kući usvajale brže no drugdje u bivšoj Jugoslaviji, omogućavale su dnevnom listu savršeno vizualno oponašanje The Daily Telegrapha, Il Giorna, The Guardiana ili, pak, u najnovijoj fazi Südeutsche Zeitunga. Hrvatska je kroz Vjesnik imala prozor u svijet sve ove godine. Mirko Peršen je u već spomenutoj publikaciji između ostalog naveo: »…Prošao je faze teškog ilegalnog rada i partizanskog ratovanja. Izlazio i u najtežim uvjetima. Imao svoje žrtve i junake. Proživljavao krizne dane. Bio u bitkama za obnovu zemlje i prve petogodišnje planove, na glasačkim biralištima za republiku i ustave, borio se protiv dogmatizma, za privredne reforme i napredak…«
Kraće rečeno, Vjesnik je sve ove godine bio Hrvatska, u pravom smislu te riječi, proživljavajući na svojoj koži sudbinu svega pozitivnog ili negativnog što je kao ideja dolazilo iz Hrvatske.
Vjesnik će narednih tjedana, u opširnom feljtonu, nastojati prikazati uzajamno preplitanje politike i Vjesnika od proljeća 1940. godine do najnovijih događaja.
O svojim iskustvima, dobrim i lošim stranama uređivanja novina, političkim turbuencijama koje su obilježile njihov mandat, za Vjesnik će govoriti Šime Balen, Božidar Novak, Milan Beslać, Josip Vrhovec, Milovan Baletić, Pero Pletikosa, Uroš Šoškić, Stevo Maoduš, Hidajet Biščević, Radovan Stipetić, Krešimir Fijačko, Nenad Ivanković..., dakle, gotovo svi bivši glavni urednici Vjesnika koji su, svatko na svoj način, i otisnuli svoj pečat u povijesti hrvatskog novinstva. Igor Mandić je, naime, 27. glavni urednik u povijesti Vjesnika, barem od dana kad je Šerif Šehović u listopadu 1945. godine, kao prvi glavni urednik Vjesnika, upisan u impresumu lista kao glavni i odgovorni urednik.

Pripremio: ŽELJKO GARMAZ