Sierra Leone se ne može napustiti bez policijske potvrde, kao što u susjednu Gvineju ne možete ni pomisliti ući bez nove vize, pa, opet, kao što Gvineju ne možete napustiti bez potvrde Ureda za useljenje... Dakle, ako nemate barem tri potpuno prazne stranice u putovnici, na kojima ćete imati dovoljno prostora za silnu količinu pečata i viza, nemojte se ni upućivati u zapadnu Afriku

Moje prvo iskustvo sa životom Freetowna bilo je ubijanje kobre, doslovno ispred ulaznih vrata u luksuznu prijateljevu kuću

FREETOWN / ZAGREB, 5. lipnja – Napustiti Sierra Leone iskustvo je koje se može steći samo u zapadnoj Africi. U zračnoj luci Hastings, koja je, u stvari, samo "odskočna" zračna luka za "međunarodni" Lungi, prolazi se čak kroz pet provjera prigodom kojih tamošnji službenici ručno, na iscrtanoj tablici na papiru A3 formata, ispisuju sve podatke. Naravno, nezaobilazni djelatnik zračne luke vodi vas kroz te zavrzlame, ubrzava proces koliko je to maksimalno moguće, ali, kad je u pitanju posljednja provjera, koja se događa u posebnoj prostoriji, tamo nitko osim vas i djelatnika ministarstva industrije i rudarstva nema pristup. 
"Imate li dijamanata?", pita službenik ministarstva, kojemu je na čelu, još uvijek, premda je u zatvoru u kojemu iščekuje suđenje, vođa pobunjenika Fadoy Sankoh. 
Nakon što mu kažete da dijamanata nemate, da ste novinar, službenik s osmijehom vraća dokumente, izjavljujući privrženost i istinsku vjeru u "novinarsku riječ". 
Ni povjerenje u novinare neće vas spasiti od potrebe da "podmažete" djelatnike policijske uprave u Freetownu pri sređivanju potrebne dokumentacije koju oni, inače, pripravljaju "u roku 72 sata". Naime, Sierra Leone se ne može napustiti bez policijske potvrde, kao što u susjednu Gvineju ne možete ni pomisliti ući bez nove vize, pa, opet, kao što Gvineju ne možete napustiti bez potvrde Ureda za useljenje... Dakle, ako nemate barem tri potpuno prazne stranice u putovnici, na kojoj ćete imati dovoljno prostora za silnu količinu pečata i viza, nemojte se ni upućivati u zapadnu Afriku. 
"Što si tamo jeo?", jedno je od najčešćih pitanja koje su mi upućivali prijatelji po povratku u Zagreb. Odgovor se obično svodi na mogućnost izbora između povraćanja i uživanja u luksuzu tamošnjih, malo je reći prljavih, restorana, nevjerojatno skupih i za europski standard. Kao bijelac, apsolutno si priviligiran, ne postoji prostor u koji ne možeš ući, kao što, primjerice, lokalno stanovništvo nema pristup restoranima, hotelima, itd. Svaki od tih objekata ima svoje "osiguranje" koje, naoružano štapovima, rastjeruje sve koji bi, možda, htjeli ući i od gostiju moliti novac. 
Bijelci, a najviše je Britanaca koji su godinama držali Sierra Leone kao svoju koloniju, jednostavno su naučili sve svoje probleme ubrzavati napojnicama. Međutim, lokalno stanovništvo, naučeno toj "darežljivosti" bijelih gospodara, doslovno je shvatilo takav postupak, pa danas, za čak i najbanalniji odgovor na neko vaše pitanje, očekuje novac. I tu nema razlike između onih osakaćenih, kojima je prošnja ulicama Freetowna jedini način preživljavanja, policije ili ministara. Život je korupcija! 
Moje prvo iskustvo sa životom Freetowna bilo je ubijanje kobre, doslovno ispred ulaznih vrata u luksuznu prijateljevu kuću. Premda su čuvari kuće, bosi ili tek u sandalama, tvrdili da je kobra bila mala, a bila je duga oko jednoga metra, meni je i to bilo dovoljno da se više nigdje ne krećem bez automobila, makar i u susjednu kuću, udaljenu dvadesetak metara. Trava oko kuće nije bila pokošena, a nudila je opasnost od susreta s još nekim od gmazova.
Ne, hvala.

Piše: Željko Garmaz