U kampu nedaleko od hotela u kojem borave strani novinari živi oko 2000 ljudi, a oko 400 ih je s odsječenim ekstremitetima - oko 50 njih ima odsječene obje ruke ili obje noge.

"NO HANDS NO VOTE": Nema ruku nema glasovanja! - krilatica je s kojom su pobunjenici sakatili seljake, jer su na izborima podržali predsjednika Kabbaha

LUTRIJA: Vratili smo se u selo, a pobunjenici su još bili tamo. Bili su pijani i drogirani. Potom su nas, redom, provodili pored kutije s ceduljicama iz koje smo 'izvlačili svoju sudbinu'. Žena ispred mene 'izabrala' je kopanje očiju. Ja sam izvukao 'kratki rukav' ('short sleeve'), što znači kidanje ruke ispod ramena. Ponudio sam desnu ruku, a oni su mislili da sam ljevak, pa su se odlučili odrezati mi lijevu ruku. Najprije su mi ogulili kožu, pa strgali meso, te na kraju odsjekli ruku, koju su ponijeli sa sobom u torbi, da je ne bih imao prigodu prišiti. Krvarenje je stalo samo od sebe", glasi jedna od priča 

"PREDSTAVA ZA CIJELI ŽIVOT": Stradalnici su vrlo susretljivi za razgovor o svojim patnjama. Nakon što prebrodite početnu barijeru u razgovoru, te, samo gestikulacijom, skrenete priču na njihovu tragediju, oni sami, kao na tekućoj vrpci, automatski nastavljaju dalje, gotovo bez osjećaja. Na trenutak pomislite kao da su se uživjeli u ulogu "predstave" koja će im biti odrednica čitava života. Prvi kojem sam prišao smjesta je skinuo majicu, a dok je pozirao ispred fotoaparata, smješkao se i nastojao pomicati onih desetak centimetara preostale lijeve ruke!

FREETOWN (Sierra Leone), 4. lipnja – "Zovem se Mohamed Bah i dolazim iz područja Kono. Bio sam rudar. Imam 30 godina. Kad su pobunjenici krenuli prema mom selu, pobjegao sam, skrivajući se s ostalim mještanima u obližnjem grmlju. Nakon što smo dobili informaciju da je ECOMOG (zapadnoafričke mirovne snage op.a.) ponovno oslobodio selo, vratili smo se, ali pobunjenici su ipak još bili tamo. Uhvatili su nas. Bili su pijani i drogirani. Potom su nas, redom, provodili pored kutije s ceduljicama iz koje smo 'izvlačili svoju sudbinu'. Žena ispred mene 'izabrala' je kopanje očiju. Ja sam izvukao 'kratki rukav' ('short sleeve'), što znači kidanje ruke ispod ramena. Ponudio sam desnu ruku, a oni su mislili da sam ljevak, pa su se odlučili odrezati mi lijevu ruku. Najprije su mi ogulili kožu, pa strgali meso, te na kraju odsjekli ruku, koju su ponijeli sa sobom u torbi, da je ne bih imao prigodu prišiti. Takav sam krenuo u izbjeglištvo u Gvineju. Kad su me tamo vidjeli takvoga, ljudi su bježali od mene. Krvarenje je stalo samo od sebe". 
Priča Mohameda Baha jedna je od tisuća sličnih životnih sudbina kojima su bili izloženi stanovnici Sierra Leonea od pobunjeničkih postrojbi Revolutionary United Fronta (RUF). Sakaćenje, kao način teroriziranja stanovništva, ili osveta seljacima zbog glasovanja za predsjednika Kabbaha (NO HANDS, NO VOTE - "Nema ruku, nema budućeg glasovanja!") uvriježilo se u Sierra Leoneu u tolikoj mjeri da je broj amputiraca premašio 30.000! Pridoda li se tome još 500.000 izbjeglica, do dva milijuna raseljenih, te više od 50.000 mrtvih, kataklizmički razmjeri rata u Sierra Leoneu i više su nego alarmantni. 
Mohamed Bah danas živi u velikom kampu za žrtve rata u Aberdeen Roadu u Freetownu, nedaleko od hotela u kojima su smješteni strani novinari. Radi kao brijač u kampu, gdje je već godinu dana, i sretan je što mu nisu odrezali "pravu ruku". Svojim krvnicima spreman je sve oprostiti, "samo neka rat prestane, ponude se poslovi i ljudi ne budu gladni". 
Jawati Mambu još je tinejdžer. Međutim, njegovo daljnje odrastanje prolazit će s umjetnom desnom rukom, koju ispred kućice u kampu čeka već tjednima, a koju će napraviti djelatnici humanitarne organizacije Handicap International. Njegova tragedija se dogodila prije godinu i pol, u jeku najžešćih borbi vođenih u desetogodišnjem ratu. 
"Bilo je to 6. siječnja prošle godine. U kući sam bio sa svojim roditeljima, kad su upali pobunjenici i naredili svima da napuste kuću, a meni su rekli da legnem. Nakon što su podviknuli da pružim ruku, odrezali su je i, bez ikakva objašnjenja, htjeli su odsjeći i drugu ruku. Jedino što su izgovorili bilo je da će mi odrezati obje ruke te da poslije odem ispred parlamenta i kažem onima na vlasti što mi se dogodilo. Potom su mi uzeli ruku i rekli da idu dalje, napuniti još tri vreće ruka. Nikoga drugoga iz moje obitelji nisu dirali, ne znam zašto su izabrali mene. Kad je sve prošlo, izgubio sam svijest, jer sam mnogo krvario. Sutradan pobunjenika više nije bilo u blizini, te sam se sam zaputio u bolnicu Connaugt Hospital. Tamo sam proveo mjesec dana". 
Abdul Sankoh je prije svoje tragedije radio kao učitelj u osnovnoj školi. 
Prije godinu dana u školu je upalo više od 60 pobunjenika i naredili mu da im pomaže nositi rižu. Međutim, prepoznao ga je jedan od pobunjenika, koji je bio njegov učenik. Kad ga već ne može ubiti, odsjeći će mu ruke, rekao je. 
"Molio sam ga da to ne čini, neka mi radije spali kuću, ali je on to odbio. Čvrsto me vezao i odsjekao mi desnu ruku. Molio sam da mi poštedi lijevu, jer sam ljevak, ali je i to odbio. Ponudio sam mu 25 dolara, ali je i to odbio. Onda mi je odsjekao i lijevu ruku, rekavši da sad idem predsjedniku Kabbahu da mi da nove ruke. Čuo sam pobunjenike kad pričaju da to rade zato što nisu bili zadovoljni svojim prihodima. Htjeli su i više hrane, medicinskih potrepština, a u učiteljima su vidjeli povlaštene ljude zbog kojih se oni moraju patiti. Nakon što sam ih molio da me ubiju, kako ne bih patio, odbili su. Rekao sam im da ću vikati, a onda su mi odrezali dio usana. Bolovi su bili nepodnošljivi, urlao sam, a onda su mi odrezali dio desnog uha. Kad su otišli, pješačio sam tri kilometra do baze ECOMOG-a i zahvaljujući njima vrlo brzo dospio u bolnicu". 
Nakon što dobije umjetne ruke Abdul Sankoh se ponovno nada poslu u osnovnoj školi. Nakon svega što mu se dogodilo, vjeruje da će svojim učenicima moći pružiti veće mogućnosti u životu nego što su se njemu pružile. 
U kampu boravi oko 2000 ljudi, a oko 400 ih je s odsječenim ekstremitetima. Oko 50 njih ima odsječene obje ruke ili obje noge. Kad je prije godinu dana Mary Robinson, posebna povjerenica UN-a za ljudska prava, posjetila kamp, bila je šokirana. 
"Život u Sierra Leoneu mnogo je gori nego na Kosovu! Veće su patnje, mnogi su ljudi osakaćeni, a povrede osnovnih ljudskih prava znatno su teže", izjavila je tada Robinson, barem donekle skrenuvši pozornost svjetskih medija s Kosova na Sierra Leone. Nakon što su odnedavno ponovno razbuktale borbe, kamp je postao nezaobilaznim mjestom u opisu Freetowna. Ili, kako je to napisao pokojni novinar Reutersa Kurt Schork u jednom od svojih posljednjih javljanja, navodeći riječi šefa misije Liječnici bez granica, koji vode skrb o kampu, Jean-Michela Piedagnela, "kamp je postao turističkom atrakcijom, poput Eiffelova tornja u Parizu". 
Stradalnici su, s druge strane, vrlo susretljivi za razgovor o svojim patnjama. Nakon što prebrodite početnu barijeru u razgovoru, i samo gestikulacijom, skrenete priču na njihovu tragediju, oni sami, kao na tekućoj vrpci, automatski nastavljaju dalje, gotovo bez osjećaja. Na trenutak pomislite da su se uživjeli u ulogu u "predstavi" koja će im biti odrednica čitava života. 
Mohamed Bah je, na primjer, nakon što sam mu prvome prišao, smjesta skinuo majicu i dok je pozirao ispred fotoaparata, smješkao se i nastojao pomicati onih desetak centimetara preostale lijeve ruke. 
Corrine Dufka, poznata novinarka koja se posvetila humanitarnom radu u Sierra Leoneu, misli da je tijekom lanjskih događanja u Freetownu, posrijedi bio "vrlo visok stupanj organizacije zločina". U tome kontekstu ona navodi da su postojale posebne postrojbe za paljenje kuća (Burn house units) i sakaćenje (cut hands units). 
Premda mnogi nude različite teorije kojima bi se mogli opisati motivi rata, Dufka misli da je u pozadini svega materijalno bogatstvo. "A ljudske žrtve su samo - natjecanje", tvrdi Dufka. 
Uistinu, ubijanja i sakaćenja u Sierra Leoneu nikada nisu imala razumna objašnjenja, nisu rađena s ciljem provođenja genocida, protjerivanja stanovništva, borbe za prostor. Stradalnicima se, pak, nije gledala plemenska pripadnost, tako da se ne može govoriti ni o međuplemenskom sukobu, odnosno građanskom ratu. 
Prema mišljenju jednog psihologa u američkoj humanitarnoj organizaciji, "u zemlji se vodi 'kriminalni rat' s ciljem kontrole rudnika dijamanata, a žrtve su samo dio te 'dječje igre'". 
Nažalost, u "dječju igru" su se u Sierra Leoneu upleli svi, tako da danas gotovo i ne može za nekoga reći da je - pozitivac. Premda su RUF-ovci napravili najviše zločina, ni postrojbe lojalne predsjedniku Kabbahu nimalo ne zaostaju u načinu borbe. A rat još traje, žrtava je sve više, nitko i ne nazire kraj tragedije.

Piše: Željko Garmaz