Gordan Cvetnić, koji kotira kao "team leader", vođa momčadi, najviše pozicionirani hrvatski časnik u UNOMSIL-u, tvrdi da kriza u cijeloj zemlji još nije prevladana 

Ratni uragan je zasad napustio Sierra Leone. Sada ulicama luta siročad, a naši se časnici nadaju da će im do kraja misije najveće muke zadavati meduze i komarci

Satnik Branko Jelušić, koji dnevno napravi više od 1000 sklekova, na plaži je imao dvoboj u "obaranju ruke" s najjačim čovjekom u Sierra Leoneu! Fotografija dvoboja, koji je okončan u Jelušićevu korist, resi "obiteljski album" na ogromnom zrcalu u dnevnom boravku "Hrvatske kuće" 

Satnika Dražena Budinskog prije nekoliko je dana opekla meduza, pa mu je izbilo crvenilo na nogama. Nitko od naših nije obolio od malarije, samo je Jelušić imao ozbiljnijih problema trbušnim tifusom

FREETOWN (Sierra Leone), 2. lipnja – Hrvatski časnici u sklopu misije UN-a u Sierra Leoneu (UNOMSIL) imali su valjani razlog da Dan državnosti proslave svečano. Naime, upravo je toga dana hrvatski pomoćnik ministra obrane Zlatko Gareljić primio priznanje Kofija Annana za obol koji "desetorica veličanstvenih" daju uspjehu misije u zemlji u kojoj već 10 godina bukti građanski rat. Od početnog podozrenja u njihove mogućnosti, uvjetovanog prije svega nedostatkom iskustva Hrvatske u sudjelovanju u UN-ovim misijama diljem svijeta, hrvatski časnici, predvođeni pukovnikom Gordanom Cvetnićem, u vrlo kratkom razdoblju su se izborili da se za njihove usluge (i najužu suradnju) doslovno otimaju časnici respektabilnih svjetskih vojnih sila, kao sto su Englezi ili Kanađani. 
Iskustvo iz Domovinskog rata, osnaženo snalažljivošću na terenu, tako je, eto, Hrvatskoj pružilo mogućnost da vojni kadar postane cijenjeni čimbenik u predstavljanju zemlje. No, sve baš i nije bilo sjajno, štoviše, Hrvati u Sierra Leoneu doslovno su morali proći trnovitim putem do svojih sadašnjih zvjezdanih trenutaka.

Ostati samo jednu godinu

"Kad smo došli, zainatili smo se da ćemo, unatoč svemu, ovdje ostati samo godinu dana, upravo onoliko na koliko nas veže ugovor", priča pukovnik Cvetnić u "Hrvatskoj kući" u Freetownu. "Hrvatska kuća", unajmljena od jednog ministra, za sierraleonske uvjete u izvrsnom je stanju. Okućnica je taman tolika da na njoj mogu pripremiti roštilj, a ogromna hrvatska zastava navučena preko ograde na balkonu na prvome katu kuće već je postala znakom prepoznatljivosti. Iako nema klima uređaje, kuća je dovoljno prostrana da u svoje okrilje može primiti sve hrvatske časnike koji u tome trenutku obavljaju svoju zadaću u Freetownu, ali i Miodraga Kraljevića Mikija, zagrebačkog Crnogorca, koji je pristao s njima dijeliti isti krov, postavši vrlo brzo najomiljenijom osobom. Miki je, naime, tijekom mandata UNPROFOR-a u Hrvatskoj radio u zagrebačkoj zračnoj luci Pleso. Kad je UN-ova misija u Hrvatskoj okončana, poželio je nastaviti raditi u Brindisiju, u Italiji, no - dodijelili su mu Sierra Leone. Zbog njegove marljivosti, hrvatski časnici vole u šali dobaciti da je UNOMSIL osuđen na propast kad je "najvrjedniji čovjek u Sierra Leoneu - Crnogorac". 
Uglavnom, njih jedanestorica dijele sve troškove života ravnomjerno, bez obzira jesu li u tom razdoblju svi boravili u Freetownu ili pak u Bou, Masiaki ili nekom drugome mjestu u Sierra Leoneu. Dolaskom u Sierra Leone, međutim, imali su potpuno druge uvjete. "Bili smo u pravome smislu riječi plaćenici UN-a. 

Prenoćište ili kupleraj?

Kad smo se, po dolasku helikopterom u Freetown, nakon što su nas samo proveli u neko prenoćište koje je izgledalo kao pravi kupleraj, htjeli raspitati o novom smještaju, hrani i sličnim stvarima, rečeno nam je da UN nema nikakvih obveza prema nama, već samo mi prema UN-u. Dakle, bili smo praktički prepušteni samima sebi", ističe Cvetnić. 
Vrlo brzo su se snašli te našli novi smještaj da bi nakon nekoga vremena svi preselili u sadašnju kuću u predjelu Lumley, nedaleko od pet kilometara duge Lumley Beach plaže, oivičene restoranom "Atlantic" s jedne strane, a s druge nizom hotela među kojima je i najrazvikaniji "Mammy Yoko". Hrvatski časnici zato vrlo često provode slobodno vrijeme na bijelome pijesku susjedne plaže, a satnik Branko Jelušić, koji dnevno napravi više od 1.000 sklekova, na plaži je imao dvoboj u "obaranju ruke" s najjačim čovjekom u Sierra Leoneu. 
Fotografija dvoboja "bijelac protiv crnca", koji je okončan u Jelušićevu korist, resi "obiteljski album" na ogromnom zrcalu u dnevnom boravku "Hrvatske kuće". Satnika Dražena Budinskog prije nekoliko dana je opekla meduza, pa mu je izbilo crvenilo na nogama, ali ništa ozbiljno za zdravlje. U svakom slučaju, "neprilike" hrvatskih časnika uglavnom nemaju veze sa zadaćom koju obavljaju u sklopu UNOMSIL-a. Nitko od njih nije obolio od malarije, samo je Jelušić imao ozbiljnijih problema s trbušnim tifusom. 

Časnici u kaosu

U najkritičnijem razdoblju, kad su pobunjenici početkom svibnja jednostavno zadržali kao taoce nekoliko stotina "plavaca", hrvatski časnici su, sedmorica od njih 10, bili na godišnjem odmoru u Hrvatskoj. Bojnik Pero Križan tvrdi da bi u slučaju da su u tom razdoblju bili u Sierra Leoneu, "Budinski u Makeniju, a Jelušić u Kalahunu bi sigurno bili zadržani sve te dane, dok bi ostali morali biti evakuirani". Za satnika Vejića, s kojim sam putovao iz Pariza u Conakry, a koji se vraćao s godišnjeg odmora na koji je išao radi pričesti svoje kćeri, Križan tvrdi da je za tri dana izbjegao zarobljavanje. Naime, Vejić je upravo tri dana uoči događaja u Magburaki, gdje je obavljao svoju zadaću vojnog promatrača, dobio premještaj u ipak sigurnu Kenemu. 
Povratkom iz Hrvatske, odmah po izbijanju nereda u Freetownu, hrvatski časnici su se našli u doslovnom metežu uvjetovanom panikom koju su širili mediji netočnim informacijama, a na koje su nasjedali najviši časnici glavnog stožera misije. 
Koliko su, inače, glasine kao način dezinformiranja javnosti moćne u Sierra Leoneu, dokazuje i moj primjer čekanja prijevoza iz Conakryja u Freetown, koji je ponajviše bio uvjetovan "razvojem stanja u glavnom gradu Sierra Leonea". A tamo - mirnije nego u Conakryju! 
Iako se u jednom trenutku i pucalo u blizini njihove kuće, a oni nenaoružani, opremljeni samo jednim suvenir-kopljem koje stoji u kutu dnevnog boravka, Budinski tvrdi da im je najveći problem bio objasniti obiteljima što se tamo uistinu događa. "Komunikacije su bile prekinute, nismo imali satelitski telefon, a svojima ne možemo javiti da je s nama sve u redu", priča Budinski, koji je, spustivši loptu na zemlju, ipak priznao da je u pojedinim trenucima, i još je, na određenim mjestima stanje alarmantno. 
Križan pripovijeda da su se, nakon što su u dan i pol po povratku s godišnjeg odmora "snimili stanje", dobro zabavljali, "jer sve je bila samo panika, a ne i ozbiljna prijetnja"! 

Kriza nije prevladana

Cvetnić, koji kotira kao team leader, vođa momčadi, najviše pozicionirani hrvatski časnik u UNOMSIL-u, tvrdi da kriza u cijeloj zemlji još nije prevladana te da oslobađanjem zatočenih pripadnika mirovnih snaga nije okončano. Po njegovu mišljenju, za cijelu misiju sada je iznimno važno da se iz područja Kailahun, koje se nalazi na istoku zemlje, na tromedji Sierra Leonea, Gvineje i Liberije, uspiju izvući Indijci, kojih je tamo više od 200 i "koje se uopće nigdje ne spominje". A i njihovih "kolega", vojnih promatrača, 11 
je na tom području odakle "ne mogu mrdnuti, a do njih ne mogu doći ni helikopteri". 
UNOMSIL je, gledajući u cjelini, priznaju hrvatski časnici, pokazao mnoge slabosti - od "nedostatka dobre koordinacije, tajenja pravih informacija do lošeg sastava vojnika", ali, "da nema UNOMSIL-a, pa i takvog kakav je, u Freetownu bi danas bilo krvi do koljena". 
Cvetnić iduće razdoblje smatra ključnim za daljnje djelovanje misije, jer "vrlo brzo se mora odlučiti kakve će ubuduće ovlasti imati UNOMSIL". Već samo letimičan pogled na zemljovid Sierra Leonea, na kojemu se prate vojna djelovanja vojske Sierra Leonea i njihovih saveznika, SDF-a (Sierraleonean's Defence Forces - Obrambene snage Sierra Leonea, koje su sastavljene od Kamajora, "lovaca iz šume" i "West Side Jungle Boysa" predvodnika vojnog udara prije tri godine Johna Paula Korome), pokazuje da snage predsjednika Kabbaha neprestano napreduju, potiskujući pobunjenike na istok. UNOMSIL je, dakle, već iza vladinih snaga, praktički pruža logističku potporu jednoj strani u sukobu. 

Pristrani Nigerijci

Cvetnić smatra pogrešnim i uključivanje nigerijskih postrojbi u sastav UNOMSIL-a, jer Nigerijci su prijašnjih godina, kao pripadnici ECOMOG-a, zapadnoafričkih mirovnih snaga, bili aktivno uključeni u sukobe u Sierra Leoneu. 
Posljednji nemili dogadaji u Sierra Leoneu, odnosno ponovno razbuktavanje sukoba, po mišljenju hrvatskih časnika, namjerno su inscenirale pobunjiničke postrojbe "kako bi se zaustavio proces predaje oružja, kojemu je pristupalo sve više pobunjenika, umornih od desetogodišnjeg ratovanja". 
Dosadašnja praksa je bila takva da bi u trenucima svoje vojničke inferiornosti pobunjenici pristajali na pregovore u koje su, kao stalni uvjet, uključivali kontrolu rudnika dijamanata na istoku zemlje. S obzirom na uhićenje lidera RUF-a Fodaya Sankoha, današnji problem je što pobunjenici nemaju više čovjeka koji ih može predstavljati. Hoće li snage predsjednika Kabbaha iskoristiti tu prigodu te potpomognute Britancima, koji ih, razvidno, logistički podupiru, i mirovnim postrojbama UNOMSIL-a, koje im održavaju dubinu oslobođenog teritorija, konačno "izgurati", nakon 10 godina, pobunjenike iz zemlje? Bilo kako bilo, hrvatski časnici će jamačno još neko vrijeme biti u Sierra Leoneu. Uostalom, ako i dođe do takvog raspleta događaja, bolje je i njima da im najveće probleme zadaju komarci, a ne rat, koji u Sierra Leoneu oduvijek ima nešto okrutniji karakter.

Piše: Željko Garmaz