Kad su prošle godine pobunjenici na tri tjedna zauzeli Freetown, više od 3.000 ljudi je ubijeno, tisuće žena i djevojčica silovano, više od 5.000 zlostavljano, dok je kod više od nekoliko stotina ljudi amputiran neki od ekstremiteta - najveći broj tih zločina kao i onih tijekom 10-godišnjeg građanskog rata počinila su djeca - maloljetni vojnici

MUKA PO OSMANU: Ljudska krv koju smo pili prije odlaska u borbu za mene je bila kao jutarnja kava, a kokainom sam odavno ubio svaki strah. Ubili smo mnogo ljudi, žene smo silovali, a ja sam ubijao i djecu. Danas se ne mogu vratiti svojoj majci - to ne žele njezini susjedi, jer pamte da sam svojedobno zapalio sve kuće u selu

KRV SE NIKAD NE SUŠI (Blood Never Dry), Desmondovo je ratno ime: »Pobunjenici su ubili moje roditelje, a mene zarobili. Nisam imao izbora - ubijao sam, jer sam morao. Zapovjednici su nam govorili da moramo imati žene, u protivnom bi nas ubili - s 12 godina imao sam ženu tri godine stariju od sebe. Činio sam zvjerstva, ali nadam se da će mi ljudi sve oprostiti

LAKA BEACH / FREETOWN, 1. lipnja – Sada je već svima jasno da su pobunjenici prije desetak dana mogli slobodno ušetati u glavni grad Sierra Leonea. Sustav obrane (ako tako nešto postoji u vojnoj terminologiji te zapadnoafričke zemlje u kojoj svaka vojska sliči jedna drugoj!), potpuno se bio raspao. Jordanci, koji su u sklopu mirovne misije UNOMSIL-a bili na prilazima gradu, pobjegli su u luku i molili kapetana jednog teretnog broda da ih preveze bilo gdje, što dalje od Sierra Leonea. U Freetownu je bila zavladala potpuna panika. Svima je u mislima bilo prošlogodišnj trotjedno pobunjeničko zauzimanje Freetowna, kada je više od 3.000 ljudi ubijeno, tisuće žena i djevojčica silovano, više od 5.000 zlostavljano, dok je kod više od nekoliko stotina ljudi amputiran neki od ekstremiteta. Premda se u međuvremenu vojno stanje stubokom promijenilo, sada su pobunjenici u defanzivi, gubeći grad za gradom, borbe se vode već za grad Makeni, 120 kilometara od Freetowna, slike pobunjeničkog dance macabrea, koji, doduše, traje već 10 godina, ne blijede. Većinu zločina tijekom 10-godišnjega građanskog rata u Sierra Leoneu počinila su djeca, maloljetni vojnici kojima je nametnut strogi režim ubijanja kao jedini način opstanka.
Nedaleko od Freetowna, na Laka Beachu, jednoj prelijepoj plaži poluotoka na kojemu se nalazi i glavni grad, smješten je centar u kojemu nekoliko stotina bivših djece-vojnika pokušava započeti novi život. Mnogi od njih su u petnestoj godini života već masovni ubojice. Svatko od njih, međutim, priča je za sebe - Osman je osamnestogodišnjak i iza njega je desetak godina ratnog iskustva - gotovo u svakoj postrojbi koja se pojavila na ovom području. Kad je 1991. godine rat ušao u njegovo selo, morao je, razdvojen od majke i ostatka obitelji, pobjeći u susjednu Liberiju u kojoj ga uhićuju pripadnici United Liberation Movement for Demokracy (ULIMO). Nakon tjedna obuke, zadužuju ga kalašnjikovom i odvode u prvu borbu.
»U početku sam se plašio, ali nakon dva-tri tjedna prisilnog uzimanja kokaina, strah je nestao. Kokain smo uglavnom šmrkali, ali znali su nam ga također vrlo često i ubrizgavati u hranu. Nikad poslije droge nisam bio loš na bojišnici«, pripovijeda Osman, dok gomila njegovih bivših suboraca sa strahopoštovanjem sluša njegovu priču. Iako se odvikavaju od »ratničke prošlosti«, vojna hijerarhija se i na Laka Beachu poštuje.
»Vrlo brzo sam postao dobar borac te su me odmah imenovali generalom 'Postrojbe malih vojnika' (Small Boys Unit). Ubili smo mnogo ljudi, žene smo silovali, a ja sam ubijao i djecu. Ne znam koliko sam ih ubio, jer kad puca, ne možeš znati koga će sve metak pogoditi. Bilo je dana kada sam ubio više od pet ljudi.«
Nakon nekoga vremena, Osman je bio zarobljen od rivalske pobunjeničke skupine u Liberiji, National Patriotic Front of Liberia (NPFL), kojoj je na čelu bio današnji liberijski predsjednik Charles Taylor.
»Tada sam se morao boriti protiv svojih bivših suboraca u ULIMO-u. Bio sam pripadnik 'Zebra bataljuna', a uoči odlazaka na bojišnicu uzimali smo droge i pili ljudsku krv. Nakon toga smo bili spremniji za borbu. Nabaviti ljudsku krv nije bilo problem, jer smo imali mnogo zarobljenih civila koji su spremno nudili svoju krv. Krv je postala moja jutarnja kava, svakodnevna ceremonija na početku dana.«
Osman se nije plašio borbi. Uostalom, tvrdi, nije ni smio, »jer, kao general, morao je uvijek biti ispred ostalih, dajući svima primjer«. Suborci su ga se bojali. »Kad god sam imao pušku, pucao sam. Primjerice, kad bi nas dvojica nešto razgovarali i ti kažeš nešto što se meni ne sviđa, samo bih opalio u tebe i ubio te. Nekad bih vidio ljude koje ne znam, pa kažem samome sebi: Želim ubiti te ljude. Samo bih pogledao u njih i rekao im: Ubit ću vas, te bih ih i ubio.«
Jednoga dana Osman je upao u zasjedu, bio uhićen te prisiljen pristupiti jednoj drugoj frakciji, što je trajalo sve dok u Liberiji nije 1997. godine, pobjedom Charlesa Taylora na izborima, okončan građanski rat. Predao se pripadnicima zapadnoafričkih mirovnih postrojbi ECOMOG-u, koji su ga razoružali i dali mu nešto novca. Otišao je u Obalu Bjelokosti. Stjecajem okolnosti, veliki boksač Muhamed Ali posjetio je te godine kamp u kojemu se nalazio Osman, a televizijsku sliku, na kojoj se u jednom kadru mogao primjetiti i Osman s Alijem, vidjela je njegova majka koja se nalazila u Liberiji. Zahvaljujući humanitarnoj organizaciji »Save the Children«, obitelj se uskoro opet okupila, ali...
»Nisam se osjećao baš najsretnijim, jer majka mi nije mogla osigurati sve što mi je trebalo, poput odjeće ili novca za školovanje. U to doba je ponovno bunuo rat u Sierra Leoneu, a ja sam se pridružio Kamajorima, koji su se borili da istjeraju pobunjenike (RUF) i pripadnike vojne hunte koja je s njima bila u savezništvu (AFRC). Stavili su me u specijalnu postrojbu.«
No, tijekom njegove druge bitke, na protivničkoj strani je uočio svojega brata koji ga je pozvao da se pridruži njima. Preko noći, dakle, novi neprijatelji su mu postali Kamajori i ECOMOG. U stvari, »neprijatelji su mi bili oni koji su me napadali«!
Osman sada živi na Laka Beachu, jer se ne može vratiti svojoj majci. Zapravo, majka bi htjela biti ponovno sa svojim sinom, ali to ne žele njezini susjedi, koji pamte da je Osman svojedobno zapalio sve kuće u selu.
Pohađajući školu, Osman se pokušava vratiti normalnom životu, ali vrlo često ratne slike mu se pojavljuju u glavi. Ne pije više krv, osjeća krivnju zbog svega što je radio, želi se u civilnim uvjetima izboriti za to da ga se poštuje.
Ibrahim, tek koji mjesec stariji od Osmana, pokušava u kampu naučiti posao trgovca. Od rodbine, ima ujaka koji ga više ne želi vidjeti, jer »mora platiti dug za sve što je uradio u Sierra Leoneu«. No, Ibrahim, koji priznaje da je ubio više od 50 ljudi, a pobunjenicima se prisilno priključio tek nakon što su ga zarobili u prošlogodišnjim borbama za glavni grad, misli da će trgovačkim poslom »postati dovoljno bogat da bi mogao posjetiti ujaka«. Jer,kad bi ujaku otišao praznih ruku, bio bi odbačen.
Desmondovo ratno ime je bilo »Krv se nikad ne suši« (Blood Never Dry). Iako je tek sedamnaestogodišnjak, hvali se da je u 12. godini života imao ženu tri godine stariju od sebe.
»Zapovjednici su nam govorili da moramo imati žene, u protivnom bi nas ubili.« I ubijao je, jer je morao. Desmond danas živi od prošnje ulicama Freetowna, a nada se, unatoč zvjerstvima koje je činio, da će mu ljudi sve oprostiti i dati prigodu za nov život. »Pobunjenici su ubili moje roditelje, a mene zarobili. Nisam imao izbora.«
Laka Beach, iako nadomak Freetownu, mjesto je kojemu mnoge humanitarne organizaije iz sigurnosnih razloga zabranjuju pristup. Unatoč razvidnim pokajanjima djece ratnika, njihova reintegracija u svakodnevicu Sierra Leonea bit će vrlo teška. Teret zločina koje su činili, iako prisiljeni i pod utjecajem droga, proganjat će ih cijeli život. 

Piše: Željko Garmaz