 |
 |
|
|
|
|
||
|
||
|
Što očekivati
u zemlji kojoj su mirovni posrednici odredili da najveći neprijatelj
predsjednika države, vođa pobunjenika, koji 10 godina teroriziraju
Sierra Leone, bude njegov ministar rudarstva, dok mu je »najodaniji«
suradnik upravo čovjek koji je prije tri godine izveo vojni udar i
kojega su u krvavim uličnim obračunima morali svrgnuti pripadnici afričkih
mirovnih snaga? FREETOWN ( Sierra
Leone), 31. svibnja
– Kad se
nakon 10 mjeseci izgnanstva 10. ožujka 1998. predsjednik Sierra Leonea Ahmad
Tejan Kabbah vratio iz Gvineje u zemlju u kojoj je na
predsjednickim izborima 1996. godine osvojio vlast u drugome krugu
izbora, slavodobitno je u nazočnosti nigerijskog predsjednika generala Sanija Abache
najavio novi početak života svoje zemlje. Kako danas ta izjava gordo
zvuči! Sierra Leone ne samo da ne doživljava
novi početak, nego bi se prije moglo reći da se anarhiji ne
nazire kraj. »Ako si iznenađen Gvinejom, što ćeš tek reći za Freetown?«Kaos, potpuni nered, korupcija, siromaštvo - tek su neke od natuknica koje se nameću Europljaninu već pri slijetanju u relativno »stabilnu« Gvineju.»Što je, iznenađen si? Pričekaj da dođeš u Freetown!« - riječi su kojima me dočekao prijatelj iz djetinjstva u zračnoj luci u Conakryju. Njega je višegodišnji rad u jednoj humanitarnoj organizaciji u zapadnoj Africi naučio »pravilu« da bez dva-tri dolara napojnice, makar imao svu urednu dokumentaciju, tamo ne možeš ništa postići. A priliku za provjeru te tvrdnje dobivaš već po slijetanju u Conakry. Napuštanjem zrakoplova, već na pisti zračne luke, počinju vas salijetati razni »pomoćnici«, preuzimajući vam putovnicu i vodeći vas do carinske kontrole. Imao sam sreću da me primijetio Sekou Diallo, prijateljev »opunomoćenik«, koji je, uzevši putovnicu, nastavio sređivati carinske formalnosti, dok je mene doslovno potjerao kroz rendgensku kontrolu da »čekam prtljagu«. Oko pokretne trake, na koju su radnici vrlo sporo nabacivali kovčege i naprtnjače, kao da se sjatio cijeli Conakry! O meni je brinuo jedan pripadnik gvinejske vojske, rastjerujući »ponuđače« za prijenos prtljage kolicima do auta, parkiranoga tik uz ulaz. Nered u zračnoj luci, koji vrlo često pogoduje krađi prtljage, nedavno je bio razlogom nizozemskom zračnom prijevozniku KLM-u da ukine letove za Conakry. Osim toga, putnik kojega nitko ne dočeka može se već na prvim koracima u zapadnoj Africi pozdraviti s najmanje 500 dolara, ako mu pritom ne uzmu i prijenosno računalo ili što već vrijednog nosi sa sobom! Pogotovo, ako je bijelac. »Abidjan u Obali Bjelokosti još je gori. Tamo su ljudi agresivniji«, tvrdi prijatelj, pokušavajući me oraspoložiti dok moja majica, zbog visoke temperature i nevjerojatne vlage, vapi za skidanjem. »A kako je u Freetownu?«, pitam. »Vidjet ćeš«, nasmije se, nastavivši krčiti put do auta, neprestano salijetan ljudima koji traže novac. Ako se u zračnoj luci okupio cijeli Conakry, izvan zgrade je jamačno bilo cjelokupno stanovništvo Gvineje?! Kaos zračne luke Rinas u Tirani, tijekom NATO-ova bombardiranja Srbije, u najmanju ruku je idila u usporedbi s Conakryjem. David Kaplan, autor i u Hrvatskoj dosta spominjane knjige »Balkanski duhovi« (»Balkan Ghosts«), uistinu nije mogao izabrati bolje mjesto za svoj esej o nadolazećoj anarhiji (»Coming Anarhy«), uzevši za obrazac svijeta u XXI. stoljeću upravo zapadnu Afriku. Njegovi apokaliptični pogledi na budućnost potpuno su razumljivi uvidom u svakodnevcu Gvineje, Obale Bjelokosti, Malija, Liberije, Nigerije... i, naravno, Sierra Leonea. U Freetown se danas može doći samo zrakoplovom iz Conakryja. Odnosno, ako kompanija West Coast toga dana prometuje, što ne ovisi o redu letenja, već o »tekućem stanju« njihovih pilota, Rusa, koji uglavnom svojim akrobatskim vještinama opslužuju sve tamošnje zemlje (ruske Antonove vidio sam i u glavnom gradu Mauritanije, Nuakchottu). Naime, mnogi su mi ovih dana u Gvineji i Sierra Leoneu svjedočili o pilotskim ispijanjima »litrenki« votke tijekom leta, čudeći se tome kako su uopće uspijevali živi sletjeti. A o zrakoplovima da i ne trošimo rijeći! Vidjevši gvinejske olupine od automobila, najčešće Renaulte 12 u katastrofalnom stanju ili sierraleonske pretpotopne kombije bez prozora, koji služe za taksiranje i koje oni na krio jeziku nazivaju poda-poda, stječe se dojam da je zapadna Afrika apsolutno stjecište svega svjetskog otpada. Iako vam je krajnje odredište zračna luka Hastings, udaljena 15 kilometara istočno od Freetowna, Rusi će vas iskrcati u jedinoj sierralenskoj međunarodnoj zračnoj luci Lunghi, koja se nalazi na poluotoku paralelnom s poluotokom na kojemu je smješten Freetown. Shvatite li, pogrešno, da je to vaše konačno odrediste, pristat ćete na uslugu lokalnog helikopterskog prijevoznika Paramonut Airlines te za 40 dolara nastaviti putovanje još pet minuta do heliodroma pored hotela »Mammy Yoko« u kojemu su smješteni čelnici UNOMSIL-a, UN-ove misije u Sierra Leoneu, kao i svi strani novinari i britanski državljani koji čekaju red na evakuaciju. Nakon nekoliko propitkivanja (a sve se plaća!), provući će vas kroz nešto nalik rendgenskoj kontroli, upitati za posjedovanje žutoga kartona, kojim dokazujete cijepljenost protiv žute groznice, pregledat će vam prtljagu, a pregled potvrditi mrljanjem kredom po torbama, načinit će vam rezervaciju za sljedeći let (sic!), a potom vas vratiti tamo odakle ste se u stvari i zapitali - kako do zračne luke Hastings!!! Pista u središtu - močvareNaravno, »vodič« kroz sva ta bespuća traži svoj novac, kao što novac morate dati i sljedećem koji će vas uputiti na prvi kat, gdje vas ostavlja da se divite gušterima koji gmižu po zračnoj pisti i čoporu napuštenih pasa, oguglalih na buku zrakoplovnih motora (još jedna podudarnost s Conakryjem!) te još jednome koji će vam prići i prišapnuti da se preko balkonskih stepenica spustite na pistu i uputite prema malenom zrakoplovu kojim, pogađate, upravljaju Rusi.Nakon nekoliko minuta leta se u središtu močvare ukazuje pista »zračne luke« Hastings, gdje opet morate ispuniti formular (netom popunjen na Lunghiju) Ministarstva turizma Sierra Leonea!!! Uistinu, ako je tako teško doći do Freetowna, rješavajući nebrojeno mnogo problema i zavrzlama tijekom putovanja, onda je zaista lakše zamisliti relativnost obećanja predsjednika Sierra Leonea Kabbaha, prije dvije godine, o »novom početku« života te zemlje. Kako državu pokrenuti kad je tako teško uopće i ući u nju? |
||
|
Piše: Željko Garmaz |
||