Građanski rat, započet 1991. godine doveo je Sierra Leone do ovisnosti o plaćeničkim postrojbama i stranim trupama

Foday Sankoh, danas ključna figura cijele priče, pristaše je stjecao noćnim upadima svoga RUF-a u sela iz kojih je odvodio djecu, a ostale - sakatio

Nakon niza udara i obrata, mirovnim sporazumom iz 1999. RUF je, praktički oslobođen svake krivnje za više od 50.000 osakaćenih ljudi, desetke tisuća ubijenih, 500.000 raseljenih

Sankoh ponovo počinje snivati o preuzimanju vlasti 

CONAKRY (GVINEJA), 30. svibnja - (Od Vjesnikova specijalnog izvjestitelja)- Turistički vodiči za Afriku nude vrlo zanimljivu podjelu. Dok se istočna Afrika, najčešće Kenija i Zimbabwe, predstavlja kao idealno odredište ljubiteljima životinja, zapadna Afrika, po toj logici, najvrjednije što ima ponuditi, jesu - ljudi. I to ne bilo kakvi. Istočnoafričke egzotične životinje u svom se načinu preživljavanja teško mogu mjeriti s metodama za kojima posežu stanovnici zapadne Afrike. Kad pleme udari na pleme, izvede se državni udar ili, pak, kad, pobuna uhvati zamah, te, kao u Sierra Leoneu, u deset godina ponudi takav repertoar zločina i krvoločnosti...
Uostalom, »The Heart of Darkness« (»Srce tame«) Josepha Conrada naslov je koji se najčešće »krade« za brojne reportaže i izvješća koja posljednjih godina dolaze iz jedne od najsiromašnijih zemalja na svijetu, Sierra Leonea. Tamo već neko vrijeme sudbinu višegodišnjega građanskog rata na svojoj koži osjeća i grupa hrvatskih vojnika u prvoj mirovnoj misiji Hrvatske u sklopu UN-a nekoj zemlji.

Svjetska atletska prvakinja u sedmoboju Eunice Barber prije nekoliko dana je nakon više godina napokon susrela svoje roditelje koji su, preko Conakryja u Gvineji, napustili pakao Sierra Leonea. Dvadesetpetogodišnja Barber će na olimpijskim igrama u Sydneyu pokušati osvojiti dva zlatna odličja (nastupit će i u skoku u dalj), ali pod zastavom - Francuske. U Sierra Leone se više ne kani vratiti ni sjajni nogometaš talijanskog Intera (koji je na posudbi u »Reggini«) Mohhamad Kallon. Otkad je u siječnju na britanskoj televizijskoj postaji Channel 4 prikazan dokumentarni film »Cry Freetown« (i repriziran u veljači), pa na CNN-u, nakon čega su uslijedila brojna svjetska priznanja, autor filma o brutalnim događajima koji su prije godinu dana promijenili izgled njegova grada Sorious Somura, više ne razmišlja o povratku u Sierra Leone . Čak je i profesionalni vojnik, satnik Valentin Strasser, koji je prije sedam godina priredio vojni udar u Sierra Leoneu i sebe proglasio predsjednikom države, odustao od političkih ambicija prihvativši se stipendije britanskog Foreign Officea, te sada studira pravo u Londonu. Nevino ozračje kolonijalnog razdoblja Sierra Leonea, koje je tako dobro dočarao britanski pisac Graham Greene u svojoj knjizi »The Heart of Matter« (»Srce stvari«), a koje mu je umnogome pomoglo kao inspiracija za roman »Our Man in Havana« (»Naš čovjek u Havani«), definitivna je prošlost. 
Sierra Leone je, opet, ona Afrika koju je prije tri godine Steven Spielberg predstavio u filmu »Amistad«, problematizirajući trgovinu robljem kroz priču o Sengbe Piehu, pripadniku sierraleonskog plemena Mende. S jednom razlikom - dok je sudbina broda »Amistad«, koji su mrcvarili slanjem iz jedne kubanske luke u drugu, pokrenula američku javnost protiv odnosa prema robovima, te na kraju dovela i do američkoga građanskog rata, današnjim događajima u Sierra Leoneu naprosto se ne nazire kraj. Uključenih u sukob sve je više, nevinih gotovo da i nema.
Tko su, dakle, akter krvave drame u maloj zapadnoafričkoj zemlji iz koje svi nastoje pobjeći i koja se donedavno mogla dičiti svojim glavnim gradom kao »Afričkom Atenom«? 

Počelo je pobunom u ožujku 1991. 

Sve je počelo 23. ožujka 1991. godine, izgledajući kao da je na djelu još jedna od pobuna protiv korumpiranog režima u nekoj od zemalja zapadne Afrike. (Koliko je u zapadnoj Africi pobuna, vojni udar ili slično preuzimanje vlasti »normalna pojava«, ukazuje primjer konferencije šefova država toga dijela Afrike u Accri, prije tri godine, na kojoj se na jednome mjestu moglo izbrojati da su sedmorica od njih 12 posegnula za takvim potezom). Sierra Leoneom je tada upravljala Vlada kojoj je na čelu bio bivši armijski zapovjednik Joseph Momoh, a koji je na to mjesto došao nakon Siake Stevensa (Shakina Stevensa), dominantne političke figure u poslijekolonijalnoj povijesti Sierra Leonea. Šarolika skupina od stotinjak sierraleonskih disidenata (uglavnom bivših studenata svučilišta u Freetownu), liberijskih vojnika lojalnih Charlesu Tayloru, današnjem predsjedniku Liberije, a tada tek lideru jedne od brojnih frakcija koje su se borile u liberijskom građanskom ratu, kao i nekolicina plaćenika iz Burkine Faso upala je u Sierra Leone u Bomaruu u distriktu Kailahun. Drugi upad je napravljen u području Pujehun, a izvela ga je grupa koja je iz Liberije u Sierra Leone ušla preko mosta na rijeci Mano. Revolutinary United Front (RUF), danas ključna organizacija oko koje se pletu svi konci raspleta krize u Sierra Leoneu, tada je većini bio nepoznat, vjerovalo se da je to neka postrojba u sklopu Taylorova Nacionalnog patriotskog fronta Liberije (NPFL). Bio je to početak građanskog rata koji je Sierra Leone u potpunosti doveo do ovisnosti o plaćeničkim postrojbama i stranim trupama. 
Bivši vojni fotograf koji se nakon svojedobnog progona iz Sierra Leonea skrasio u Libiji Foday Sankoh danas ključna figura cijele priče, počeo se vrlo brzo po upadu svojih ljudi sve češće spominjai. Zemljom su se počele širiti priče o teroru kojemu su u rubnim krajevima bili podvrgnuti lokalni farmeri, seljaci i rudari. Premda je propagirao borbu protiv korumpirane vlasti, Sankoh se nije usmjeravao prema Freetownu. Zadovoljavao se jačanjem svojih položaja u području blizu rudnika dijamanata, a pristaše je stjecao noćnim upadima u sela iz kojih je odvodio djecu, a ostale - sakatio. Strah se brzo proširio cijelom zemljom, kao i istina o stvarnim Sankohovim nakanama. Parafrazirajući naslov jednoga filma, dijamanti su u Sankohovim planovima osiguravali vječnost.
Momoh, koji je odlično poznavao snagu svoje vojske, bio je sve zabrinutiji zbog prijetnje koju je RUF nanosio državnoj sigurnosti, ali je strahovao i od nezadovoljstva svojih vlastitih vojnika. Okrećući se prema Velikoj Britaniji, bivšoj kolonijalnoj sili koja je do 1961. upravljala Sierra Leoneom, očekivao je da će mu Whitehall priteći u pomoć. Argumenti su mu bili u vrlo jakim vezama između Britanije i Sierra Leonea: tijekom rata za Falklande Kraljevska flota je koristila Freetown kao usputnu postaju na putovanju svojih brodova, a i Momoh je u kolonijalnom razdoblju, zajedno s britanskim časnicima, služio u Zapadnoafričkoj graničnoj postrojbi. Momoh je od Londona tražio vojne savjetnike koji bi vojsci Sierra Leonea pomogli povećati svoje kapacitete u borbi protiv prijetećeg terora. Međutim, britansko ministarstvo obrane je odbacilo mogućnost suradnje.

Noću vojnici, danju pobunjenici 

Gotovo potpuno rasulo vojske Sierra Leonea do kraja prve godine građanskog rata proizvelo je i jednu sierraleonsku specifičnost - SOBELS-e (noću su demoralizirani vojnici bili uistinu pripadnici vojske Sierra Leonea - SOldiers, dok su danju, prešavši na Sankohovu stranu, bili pobunjenici - reBELS).
Mlađi časnici vojske Sierra Leonea, predvođeni 26-godišnjim Valentinom Strasserom, počinju se sve više žaliti zbog osipanja morala u njihovim redovima. Uskoro, krajem travnja 1992. godine, napravili su i državni udar, svrnuli Momoha s vlasti, a Strasser 1. svibnja 1992. proglašava sebe prvim čovjekom Sierra Leonea (najmlađim državnikom u svijetu u to vrijeme), nadjenuvši si ime »The Redeemer« (spasitelj). Tako je Sierra Leone , uoči i formalnoga ozakonjenja višestranačkog sustava (od 1978. do 1992. godine na vlasti u Sierra Leoneu je bio Svenarodni kongres, kao, praktički, jedina stranka u zemlji), za koje je Momoh dobio potporu na referendumu na koji se odazvalo više od 60 posto stanovništva, još dublje zakoračila u diktaturu. Strasser, kao svoj prvi »državnički« čin, naložio je da se na jednoj od freetownovskih plaža javno smaknu devetorica osumnjičenih za pripremu protuudara, kao i još 17 ostalih zatvorenika. 
Strasser je čak u nekoliko navrata i pokušao pregovarati sa Sankohom, što je propalo, jer su pobunjenički uvjeti bili neprihvatljivi. Strasser potom pristupa reorganizaciji svojega kabineta, mijenjajući uglavnom vojne dužnosnike civilnima, a ideja koju je imao bila je da vojnim članovima Vlade omogući koncentriranje na pobjedu u ratu s pobunjenicima. Uskoro pokreće i veliku ofenzivu protiv RUF-ovaca, koja se okončala istjerivanjem pobunjenika s položaja oko rudnika dijamanata i njihovim potiskivanjem u Liberiju.
Sredinom 1993. Taylor još više počinje podupirati Sankohov RUF, dok Strasseru u pomoć pristižu dva bataljuna nigerijske vojske, koja je i inače u Sierra Leoneu vojno nazočna od 1990. godine koristeći zračnu luku u Freetownu kao bazu za svoje Alpha Jetse kojima su bombardirali Taylorove položaje u Liberiji.
U siječnju 1994. Strasser provodi veliku mobilizaciju, uvodeći u vojsku Sierra Leonea slabo obrazovanu djecu s gradskih ulica, uključujući siročad i napuštenu djecu od 12 godina. Vojska Sierra Leonea je od 5.000 1991. narasla na 12.000 vojnika 1994. godine. No, unatoč brojnosti, ta je vojska bila i do danas ostala potpuno beskorisna. Kad su, tada već vrlo dobro organizirane i nemilosrdne grupe RUF-ovaca najavile početkom 1995. podine pohod prema glavnome gradu, Strasser je morao zatražiti dodatnu ojnu pomoć, ovaj put od stranih plaćenika, Gurka, koji su, inače, u regularnom sastavu britanske vojske. No, Gurke, unatoč reputaciji neustrašivih boraca, prošli su neslavno. Već na početku svoje misije naletjeli su u zasjedu, a RUF je ubio njihova kanadskog zapovjednika Roberta MacKenzieja, kao i ostatak postrojbe. Ubrzo poslije toga 50 Gurka se uputilo natrag u Veliku Britaniju. Inače, MacKenzie je početkom rata u Bosni i Hercegovini, zajedno s generalom Željkom Glasnovićem, obučavao u Čapljini pripadnike I. gardijske brigade HVO-a.
Nakon neuspjeha Gurki, Strasser u ožujku 1995. angažira južnoafričku »savjetničku« privatnu vojsku Executive Outcomes (EO). Pod vodstvom pukovnika Eebena Barlowa, bivšeg pripadnika 32. bataljuna južnoafričke vojske, koji je bio posebno aktivan u provedbi službene južnoafričke politike destabiliziranja susjednih zemalja, Angole i Mozambika, EO je na djelu pokazao i dokazao da iole organiziranija postrojba može sama zavesti red u Sierra Leoneu. U suradnji s postrojbama iz Nigerije i Gane (čije postrojbe su se, također, uključile u »obranu mira«), EO je ne samo obranio Freetown od fanatično upornih RUF-ovaca, nego je, proširujući operacije, do kraja godine preuzeo u potpunosti rudnike dijamanata u rubnim krajevima zemlje. Pritom su, obučavajući i opremajući lokalne milicije, posebno Kamajore, »lovce iz džungle«, omogućili politički uzlet dotad potpuno marginaliziranim plemenima koja su se samoorganizirala u obrani svojih domova. Koordinirano s nigerijskim postrojbama, EO u potpunosti preuzima vođenje rata protiv RUF-a kojeg pobjeđuju u njihovim utvrdama u Kangari Hillsu početkom 1996. godine. Sankohove postrojbe su teško poražene, a pod američkim i britanskim pritiskom, najavljuju se izbori za 25. veljače 1996. 

Silovite smjene na čelu države

Kako je došao na vlast, tako je Strasser i otišao. Mjesec dana uoči izbora, brigadni general Julius Maada-Bio svrgava Strassera, a mnogi sumnjaju u Maada-Biove motive jer je njegova sstra Agnes Deen Jalloh bila visoki dužnosnik pobunjeničkog RUF-a. No, Maada-Bio je inzistirao na održavanju izbora u vrijeme kad su i planirani, ne razmišljajući o produžavanju vojne hunte. Na izborima, u drugome krugu, pobjeđuje Ahmad Tejan Kabbah, lider Narodne stranke (People's Party) s juga Sierra Leonea. Kabbah, koji je bio izvan zemlje dugi niz godina, pristao je zadržati u službi strane osiguravateljske organizacije poput južnoafričkog EO-a, britanskog Defence Systems Limiteda, ali i njihove lokalne partnere kao Lifeguard (za koji se pretpostavlja da mu je vlasnik EO-vac Eeben Barlow) i Teleservices. Pod Kabbahovom vlašću intenzivira se program obuke Kamajora koji postaju, vojno i politički, sve značajniji čimbenik u Sierra Leoneu. Kabbah bivšeg lidera Kamajora Hingu Normana imenuje zamjenikom ministra obrane. Takvo povjerenje prema strancima sve je više smetalo časnicima vojske Sierra Leonea, dok u svibnju general bojnik John Paul Koroma vojnim udarom nije svrgnuo predsjednika Kabbaha, ukinuo Ustav, zabranio sve demonstracije i poništio sve političke stranke. Kabbah bježi u susjednu Gvineju, mobilizirajući otamo međunarodnu pomoć za svoj povratak na vlast. U pomoć mu pristižu nigerijske mirovne snage, ali bez uspjeha. Koroma i Sankoh postaju saveznici! Kabbah potom unajmljuje britansku tvrtku Sandline International za »logističku potporu« svojem protuudaru, što ovi i uspijevaju, unatoč sankcijama, nabavivši 35 tona bugarskih kalašnjikova. U veljači 1998. zapadnoafričke interventne snage, ECOMOG, predvođene Nigerijom, sručile su se na Freetown, te poslije nekoliko dana velikih borbi, u kojima je poginulo 118 ljudi, uspijevaju pobunjenike izbaciti iz grada i Kabbaha vratiti na vlast.
U siječnju prošle godine, pobunjenici ponovo napadaju glavni grad, čak i osvajaju predgrađa Freetowna, ali nakon krvavih borbi, bivaju opet odbačeni. Izvješća kazuju, kao i nagrađivani film Soriousa Somure, da u tim borbama ni Nigerijci nisu bili nevinašca… U srpnju dolazi, međutim, do spektakulrnog obrata. 
Mirovnim sporazumom u Lomeu, glavnom gradu Togoa, RUF se, praktički, oslobodio svake krivnje za više od 50.000 amputiranih ljudi, desetke tisuća ubijenih, 500.000 raseljenih. Štoviše, Fodayu Sankohu se tim sporazumom namijenila uloga ministra rudarstva!
U svibnju ove godine, sve je ponovo krenulo naopako. Nigerija je bila najavila, čak je i počela realizirati odlazak svojih »mirovnjaka«, a Sankoh, svjestan odlaska svojih najvećih neprijatelja, ponovo počinje snivati o preuzimanju vlasti. Koroma, koji je prije tri godine vojnim udarom svrgnuo Kabbaha s vlasti, potom surađivao sa Sankohom, sad postaje najodaniji Kabbahov sljedbenik, a njegove postrojbe, znane kao »West Side Boys«, uz Kamajore i vojsku Sierra Leonea, brane Freetown od pobunjenika.
Trenutačne crte obrane su na šezdesetak kilometara od grada, a posljednji »osigurač« Freetowna postale su postrojbe Velike Britanije, koja je konačno shvatila da je u njihovoj bivšoj koloniji vrag odnio šalu. 

Piše: Željko Garmaz