Društvo znanja

Zbog dinamičnih tehnoloških, gospodarskih, ali i društvenih i ekoloških promjena učiti treba čitav život. No, kako se čitav život ne može ići u školu, uči se i neškolskim oblicima cjeloživotnog učenja - 'neformalnim i informalnim' obrazovanjem

NIKOLA PASTUOVIĆ

U posljednje vrijeme sve se više govori o društvu znanja kao projektu društvenog razvoja, a da se pri tom pojam društva znanja pobliže ne određuje. U tom kontekstu važno je pitanje zbog čega se znanje smatra tako važnim razvojnim čimbenikom. I je li ono bezuvjetno ubrzava razvoj. Ako ne, o kojim to njegovim značajkama i značajkama okoline koja obrazovanje koristi ovisi razvojna snaga obrazovanja? Koji se uvjeti trebaju ispuniti da bi obrazovanje proizvodilo željene gospodarske i socijalne učinke? Jednako tako, nije nevažno pitanje odnosa između samog obrazovanja i društva znanja. Jesu li to sinonimi, a ako su to dva različita koncepta, kakav je njihov odnos?
Općenito se smatra da u uvjetima globalizacije međunarodna gospodarska kompetitivnost zemlje ovisi o tome u kojoj mjeri je društvo i njegovo gospodarstvo utemeljeno na stvaranju novog i primjeni postojećeg znanja. Dok su nekada komparativne prednosti države bile plodna zemlja, pa sirovine i energija, danas je to stanovništvo koje je sposobno i spremno primjenjivati relevantno znanje u donošenju i provođenju važnih odluka, kako na kolektivnoj, tako i na individualnoj razini. Za male je zemlje osobito važna odgovarajuća primjena postojećeg svjetskog znanja, koje je uglavnom dostupno svima, u čemu one mogu nadmašiti velike zemlje, pa se u njima može živjeti kvalitetnije nego i u 'supersilama'. U proizvodnji, pak, novog znanja trebaju se usredotočiti na područja u kojima raspolažu potrebnim istraživačkim kapacitetima ili ih mogu razviti. Zbog uloge znanosti i obrazovanja u nacionalnom razvoju vodeća je ambicija Europske unije postati najdinamičnija i najkompetitivnija svjetska ekonomija, sposobna za održivi gospodarski rast s više boljih poslova i većom socijalnom kohezijom, tako da postane vodeće društvo znanja (The Lisbon Process, 2000., Educational ambitions for Europe, CIDREE, 2002.).
Budući da stvarati i primjenjivati novo znanje ne mogu neobrazovani ili loše obrazovni ljudi, obrazovanje treba biti kvalitetno i dostupno svima. S tim se u vezi mijenja i sam koncept obrazovanja i razumijevanje njegove kvalitete. Napušta se tradicionalno razumijevanje obrazovanja kao školovanja namijenjenog samo djeci i mladima. Prema tradicionalnom shvaćanju, život je podijeljen na dva osnovna razdoblja: razdoblje djetinjstva i mladenaštva kada se uči i razdoblje odraslosti kada se radi. Međutim, zbog dinamičnih tehnoloških, gospodarskih, ali i društvenih i ekoloških promjena učiti treba čitav život, a ne samo u djetinjstvu i mladosti. No, kako se čitav život ne može ići u školu, uči se i neškolskim oblicima cjeloživotnog učenja - 'neformalnim i informalnim' obrazovanjem (samoobrazovanjem). U tom kontekstu obrazovanje odraslih postaje sastavni dio sustava cjeloživotnog učenja. A da bi društvo postalo društvo znanja, ono mora biti i društvo koje uči (lifelong learnin society - LLL).
Što se, pak, kvalitete obrazovanja tiče, ona se mjeri upotrebljivošću naučenih znanja, vještina, stavova i navika potrebnih za uspješno djelovanje u složenim uvjetima razvijenog društva, a ne količinom naučenoga znanja kao takvog. Ciljevi su modernog obrazovanja stjecanje onih osposobljenosti ili kompetencija koje će omogućiti trajnu zapošljivost ljudi, njihovu osposobljenost za aktivno demokratsko građanstvo, što će voditi većoj društvenoj koheziji i smanjivati društvenu isključenost pojedinaca i društvenih skupina.
No, kvalitetno cjeloživotno učenje nužan je, ali ne i dovoljan uvjet za uspostavu društva znanja. Moguće je, a to se u nekim zemljama i događa, da je obuhvat osnovnim i srednjim obrazovanjem velik, a da privreda nije ni međunarodno konkurentna, niti osigurava zadovoljavanje potreba domaćeg stanovništva. Poznato je da je nekadašnji Sovjetski Savez godišnje 'proizvodio' znatno više inženjera nego SAD, pri tome raspolagao s iznimnim prirodnim bogatstvima, pa je usprkos tome izgubio gospodarsku utrku s kapitalističkim svijetom. Jesu li te zemlje, zahvaljujući dostupnosti i visokoj obuhvaćenosti stanovništva obrazovanjem, postale zemlje znanja? Po svemu sudeći, nisu. Zašto?
Zato što čak uz pretpostavljenu zadovoljavajuću kvalitetu obrazovanja (a ona je također upitna) nisu omogućile transfer i primjenu raspoloživog znanja u donošenju i provođenju ne samo proizvodnih, nego i drugih društveno važnih odluka. Kako je obrazovanje društveni podsustav koji je usko povezan s gospodarstvom, politikom i kulturom, to njegova struktura i sadržaj, a pogotovo njegova ekonomska i društvena korist, ovisi o karakteristikama njegove okoline. Ili konkretnije, korist od obrazovanja ovisi kako o njegovoj kvaliteti, tako i o kapacitetu gospodarstva da zaposli i na odgovarajući način iskoristi obrazovane ljude.
Tranzicija zemlje prema društvu i gospodarstvu utemeljenom na znanju pretpostavlja sinkroniziranu modernizaciju obrazovnog, političkog, gospodarskog i kulturnog podsustava. Kako su oni u međudjelovanju, to zaostajanje ili suprotni razvojni smjer jednog od njih dovodi da zastoja i u drugima. Zato porast kvalitetne obrazovne produkcije ne može sam po sebi proizvesti željene pomake u gospodarstvu i razvoju demokracije. U svom kapitalnom djelu o odnosu obrazovanja i nacionalnog razvoja (Education and National Development, Pergamon, 1989.) sociolozi Fägerlind i Saha su razočaravajuće učinke obrazovanja u nekim zemljama u razvoju objasnili ograničavajućim djelovanjem društvene okoline. Čak niti visokoobrazovani pojedinci školovani na prestižnim svjetskim sveučilištima nisu nakon povratka u domovinu bili iskorišteni, pa su je ili ponovno napustili ili se konformirali i posvetili osobnim karijerama. Autori su posebno upozorili na ograničavajuće djelovanje tradicionalnih običaja i navika koje su nespojive s modernim radnim i društvenim ponašanjem. 'Mentalni sklop', a što nije ništa drugo nego postojeći sustav vrijednosti, stavova i navika većine stanovništva, predstavlja najtežu zapreku u modernizaciji društva koja po definiciji teži racionalnosti utemeljenoj na znanosti i znanju. Običaji i navike stanovništva djeluju na mogućnost razvoja i primjene novih tehnologija, te na razvoj civilnog društva, pa se dominantni kulturni obrasci stanovništva pokazuju ključnim čimbenikom gospodarske i političke modernizacije. Primjerice, politička modernizacija nekih tradicionalnih islamskih zemalja nije uspjela zbog dominantnih tradicionalnih vrijednosti koje su zakočile društvene promjene. Koliko je važna kulturna modernizacija tranzicijskih zemalja vidi se po tome što se kritični kriteriji za ulazak u Europsku uniju sastoje u stupnju usvojenosti europskih vrijednosti, a ne samo u uspostavi političkog pluralizma i tržišne ekonomije. U vladavini prava, odnosno u provođenju, a ne samo donošenju pravednih zakona, u nekoruptivnom ponašanju i drugim manifestacijama vrijednosti Zapada. Poštivanje zakona se, pak, očituje kao mnogo zahtjevniji zadatak od njihova donošenja.
Smatra se da se političke i zakonske promjene (kada se za to steknu odgovarajuće povijesne okolnosti) mogu provesti kroz nekoliko mjeseci, promjene gospodarskog sustava tijekom nekoliko godina, dok je za kulturne promjene potrebno nekoliko desetljeća. No, kako do kulturnih (vrijednosnih) promjena dolazi, odnosno kako ih je moguće ubrzati? Jesu li školski odgoj i obrazovanje najučinkovitije sredstvo kulturne promjene? Treba li čekati na generacijsku izmjenu aktivnog stanovništva koje će prije toga proći kroz moderno koncipirani obrazovni sustav?
Najkraće rečeno, odraslo stanovništvo, za razliku od djece, stječe nove i mijenja postojeće vrijednosti, stavove i navike pod utjecajem 'izvanodgojne socijalizacije' čiji su akteri sve društvene institucije. Kako se vrijednosti i društveno ponašanje uči prije svega oponašanjem djelovanja uspješnih (bogatih i moćnih) pojedinaca, moralno stanje društva ovisi o tome kako se u njemu zadobiva materijalno blagostanje, ugled i društvena moć. Zato zdravlje nacije i njen hod prema društvu znanja ne ovisi samo o obrazovnom i odgojnom djelovanju škole, pa odgovornost za razvoj društva znanja daleko nadilazi odgovornost Ministarstva znanosti i obrazovanja.
Autor je doktor znanosti, voditelj projekta Podizanje i ujednačavanje kvalitete obveznog obrazovanja u RH