Praznik racionalističke Europe

Proces uspostavljanja vjerske tolerancije definitivno je učvršćen Westfalskim mirom iz 1648. kojim je priznata ravnopravnost svih konfesija

DAVOR GJENERO

Proces reformacije, koji je dugoročno vrijednosno, ali i politički, odredio stari kontinent, započeo je na današnji dan 1517. godine, kad je wittenberški župnik Martin Luther na crkvenim vratima istaknuo 95 teza o indulgencijama, u to vrijeme učestalom obliku otkupa grijeha novcem. Ratni sukobi, koji su ga pratili, rezultirali su Augsburškim mirom iz 1555. godine.
U III. stavku tog Mirovnog ugovora navodi se načelo »Cuius regio, eius religio« (Čija je vlast, njegova je i vjera). To je bila pretpostavka za priznavanje vjerskog i političkog pluralizma u Europi i suživot različitih vjerskih i vrijednosnih sustava na istom području. Proces uspostavljanja vjerske tolerancije definitivno je učvršćen Westfalskim mirom iz 1648. kojim je priznata ravnopravnost svih konfesija.
Reformacijom i političkim procesima koji su slijedili okončano je srednjovjekovno razdoblje »Svetog rimskog carstva«, u kome su svi vladari bili tek Papini vazali. U takvim je uvjetima Crkva funkcionirala kao skupa organizacija koja se održavala ekonomski iscrpljujućim nametima, pa i licemjernim institucijama, kakve su bile indulgencije.
Nasuprot feudalnim institucijama srednjeg vijeka, nova je građanska klasa nametala nove društvene standarde, novi svjetonazor i nov odnos prema financiranju javnih institucija. Skromnost i odricanje, što ih promovira reformacija, opreka su dotadašnjoj institucionaliziranoj Katoličkoj crkvi, a takva je struktura daleko više odgovarala novonastajućoj građanskoj klasi.
Protestantizam, naravno, i svojim teološkim učenjem stvara pretpostavke za nove društvene odnose i razvoj kapitalističkog poretka. On baštini predreformski teocentrizam, ali u novom učenju Bog ima transcendentnu poziciju i odvojen je od zemaljskih stvari. Milost Božju nije moguće niti steći, niti izgubiti. Je li netko izabran ili nije objašnjava nauk o predestinaciji koji govori da je rođenjem određeno hoće li netko dobiti odrješenje ili neće. Na osnovi takva učenja sakramenti gube smisao, a pod upitnik je dovedena i smislenost crkvene hijerarhije. Ograničava se uloga svećenstva kao posrednika između vjernika i Boga.
Protestantizam, međutim, bježi od izazova što ih je donijela renesansa. Hedonizam i materijalizam, koji su pratili renesansni procvat duhovnosti i kulture, za protestante su (pogotovo za pripadnike njegove kalvinističke varijante) neprihvatljivi. I kako bi izbjegao tom izazovu, protestantizam još čvršće kodificira svakodnevni život nego što je to bilo u predreformskom razdoblju. Vjernicima ostaju dva puta spasenja. Prvi - 'pasivni' - su skrušenost i vjera da su upravo oni predestinirani za spasenje. 'Inovativniji' je drugi - 'aktivni' put spasenja - koji se zasniva na uvjerenju da je već na ovom svijetu moguće procijeniti nečiju predestiniranost, a da je njegov uspjeh u profesionalnom životu znak odabranosti. Stoga savjesno izvršavanje svjetovnih dužnosti postaje moralnim imperativom vjernika.
Veliki Max Weber u svom slavnom djelu »Protestantska etika i duh kapitalizma« objašnjava kako je profesionalni rad postao 'sredstvo za oslobađanje od religioznih efekata straha'. Prema nauku protestantizma, Bog od vjernika ne traži 'pojedinačna dobra djela', nego sustavnu posvećenost radu. Ustrajni sitni rad, uostalom, temelj je kapitalističkog načina proizvodnje i građanskog svjetonazora. U protestantizmu rad nije tek rutinsko ispunjavanje obveza, nego djelatnost definirana čvrstom profesionalnom etikom i posvećenošću 'pozivu'. 'Poziv' je tako iz teologije preuzet u etiku svakodnevnoga života, a nakon toga postaje pojam koji objašnjava funkcioniranje institucija i razlog posvećenosti njenih članova svom profesionalnom poslu.
I konačno, ali ne manje važno, u protestantskom je nauku rad ujedno i sredstvo askeze i zaštita pred iskušenjima. Bogu je ugodan svaki profesionalni rad koji ima pozitivne učinke, a svaki je rad 'moralan' ako proizvodi povoljne učinke i dobra za zajednicu.
Dobre učinke za zajednicu mogu proizvoditi i poduzetništvo i profiterstvo, ali samo tako dugo dok su oni u sklopu dokazivanja uspješnosti u profesionalnoj ulozi, dakle, dok su ovozemaljski dokaz predestinacije, a nikako onda ako im je cilj da dobit omogući uživanje i lijenost. Na taj način je protestantizam stvorio pretpostavke za razvoj suvremenoga kapitalizma i racionalističke kulture zapada uopće.
Uz svoj doprinos socijalnom razvoju i stvaranju pretpostavki za uspon nove građanske klase i nove racionalističke kulture, protestantizam je bitno pridonio i stvaranju pretpostavki za Proljeće naroda i stvaranje nacija u suvremenom smislu riječi. Lutherovim prijevodom Biblije počinje kodifikacija njemačkog jezika, a upravo je jezik, uz stvaranje građanstva, ključan čimbenik u procesu izgradnje suvremene nacije. Bez reformacije, uostalom, ne bi bilo niti protureformacije, koja je daleko snažnije utjecala na hrvatsko društvo i našu povijest, a upravo u protureformacijskom razdoblju i uz utjecaj isusovačkoga reda počinju suvremena prosvjeta i kulturni razvitak Hrvatske.
Bez promjena što ih je donijela reformacija današnja Europa ne bi bila ni toliko racionalistička, a ni pluralistička. Bez tih promjena ne bi mogla biti istodobno i vjerna svojim 'kršćanskim korijenima', ali i sekularna, pa i agnostička. Bez tragičnih povijesnih iskustava vjerskih ratova ne bi bilo niti tolerancije, poštivanja načela nemiješanja u tuđe unutarnje poslove, pa niti danas rado naglašavanog ekumenizma.
Iako je Hrvatsku reformacija bila zahvatila tek marginalno, i u nas imamo razloga obilježiti ovaj dan kao važan dio zajedničke europske povijesti koja je i te kako odredila i naš nacionalni razvitak.