Poruke Peristila

»Stakleni Peristil« metafora je svega što se događa u hrvatskom prostoru. Njegova je poruka globalna. Alarmantna. Razumljiva. Prostorom gospodare investitori. Tome treba stati na kraj

VESNA KUSIN

Splitskim Peristilom i nakon otvorenja 29. salona mladih, relativno mirno šeću građani, pa i turisti. Ipak, Dioklecijanova palača ponovo je ispunjena nemirima. Peristil je opet u središtu pozornosti. Ugrožen? Pribojavaju se mnogi. Zašto? Jer se na blogovima, kao i na Salonu mladih pojavio »Stakleni Peristil«. Što je to? »Projekt« suvremene ostakljene arhitekture koja sjeda na čitavu površinu Peristila. Pogađate, riječ je o trgovačko-poslovnom objektu koji simbolizira moć kapitala, što investicijski (po mnogima dobrohotno za razvoj) prodire na najatraktivnija mjesta, u središte gradova, i to onih povijesnih, dakle, i zaštićenih. Kad bi se stvarno tu podigao takav objekt, promijenila bi se, naravno, urbana slika u središtu Splita, u Palači koja se nalazi na listi svjetske baštine. Ne bi, dakako, stradao samo Peristil, već i Vestibul (na koji bi, po projektu, slijetali helikopteri), ali i podrumi Palače u kojima bi bila garaža. Može li se to uistinu zbiti, pitaju se neki u nevjerici. Štoviše, vjeruju da može!
No ipak, zasad je »Stakleni Peristil« tek virtualno zdanje. Ali odašilje jaku poruku. I urezuje se u svijest! Nekih! Je li i u savjest? Čiju? Projekt »Stakleni Peristil« umjetnički je čin (djelo sa Salona mladih), baš kao što je bio »Crveni Peristil«, a potom »Crni Peristil«. Između »Crvenog«, »Crnog« i »Staklenog Peristila« postoji neka »tajna veza«, koja je doduše postala javnom, barem na obljetničkoj razini: »Crveni Peristil« akcija je '68., na koju je '98. podsjetio »Crni Peristil«, a poveo je 2008. prema novim porukama »Stakleni Peristil«. Dioklecijanov Peristil već je, dakle, 40 godina mjesto s kojeg se odašilju ključne poruke koje, međutim, mnogima nisu razumljive. Jer zahtijevaju nešto dublje promišljanje. A to postaje sve težim u brzim i površnim vremenima. Uostalom, tko se uopće obazire na umjetnički čin opterećen nekom misaonošću? Iščitavanje poruka može biti zamorno. Najlakše je takav čin proglasiti vandalskim, kao što je bilo u slučaju »Crvenog« i »Crnog Peristila«. »Crveni Peristil« je šokantnom konceptualnom akcijom htio prodrmati učmalu sredinu provincije. Bilo je to u skladu s buntovnom '68. Trideset godina kasnije »Crni Peristil«, učinjen u spomen na »Crveni«, značio je korak dalje. Njegova nakana nije bila samo obilježiti prethodni događaj, suprematističkim povezivanjem crnoga kruga s crvenim kvadratom. »Crni Peristil« apostrofiran je i pisanom porukom: »Peristil poput magičnog ogledala odražava stanje društvene svijesti«. Jesu li ikada tu poruku posvijestili oni kojima je bila upućena? Ne samo pojedinci, nego društvo u cjelini? Ne, jer je i ta akcija proglašena vandalskim činom. »Stakleni Peristil« takvih je ocjena lišen, iako je i njime postignut efekt uzbune.
Premda virtualan, on je možda najdirektniji. On je nadgradnja prethodnih poruka koje su u njemu sadržane. Drastično je upozorenje, ukazivanje na mogućnosti koje se čine neostvarivima, iako svjedočimo suprotnom. On nadrasta »provinciju« koju je htio uzdrmati »Crveni Peristil«, ne uzdaje se u sofisticiranu poruku »Crnog Peristila«, nego gađa u sridu, rječnikom svakom razumljivim. »Stakleni Peristil« metafora je svega što se događa u hrvatskom prostoru. Njegova je poruka globalna. Alarmantna. Razumljiva. Prostorom gospodare investitori. Novac može sve. Ako je jučer Iblerov trg metropole bilo moguće pretvoriti u Importanne Galeriju, zašto sutra ne bi Dioklecijanov Peristil mogao postati »Staklenim«? Treba o tom jasno progovoriti drastičnim primjerom i stati svemu na kraj. Može li se to umjetničkim činom? Na ruku ovom možda ide recesija koja munjevito zahvaća cijeli svijet.