O tome da je Europa mrtva govore svi koji nisu lijeni

Velik broj Rusa htio bi živjeti onako kako se danas živi u Kini ili Kazahstanu. Za druge je takav život - smrt, rekao je u razgovoru za Vjesnik Ilja Stogoff kojemu je na hrvatskome upravo objavljen roman »Mrtvi mogu plesati«

Za Ilju Stogoffa kažu da je najbolje što vam se može dogoditi u ruskoj književnosti poslije Tolstoja. Možda zvuči pretenciozno, ali Stogoff je danas jedan od najpopularnijih ruskih pisaca mlađega naraštaja. Nakon tri vrlo dobro primljene knjige u Hrvatskoj (»Trinaest mjeseci«, »Mačo ne plaču« i »mASIAfucker«), nedavno je u biblioteci »Na tragu klasika« Hrvatskoga filološkog društva i Disputa objavljena nova knjiga toga pisca »Mrtvi mogu plesati« s podnaslovom »vodič na kraj svijeta«, u prijevodu Irene Lukšić.
Roman »Mrtvi mogu plesati« napisan je u stilu lirskoga putopisa, u koji je pisac utkao sve svoje znanje o novovjekim civilizacijama. Knjiga je sva »glazbena«, sva u znaku grupa U2, Exploited, Dead Can Dance i Vopli Vidopljasova, a autor, koji je ujedno vatreni povjesničar rocka, u njoj govori o vlastitim putovanjima po svijetu. Jedno od odredišta koje opisuje je i Hrvatska, koju je posjetio 2004. godine kada je bio gost Sajma knjiga u Puli. Ta ga je »mala bajkovita zemlja« toliko opčinila svojom ljepotom da se odlučio preseliti na obalu Jadranskoga mora, zbog kojega se, kako je rekao, duhom više i nije vratio u svoj rodni Sankt Peterburg.
Stogoff je rođen 1970. godine, stekao je titulu magistra bogoslovije, a radio je, kao i cijeli njegov »izgubljeni naraštaj«, sve i svašta - bio je čistač u kinu, učitelj povijesti, glasnogovornik, prodavač bicikla, teoretičar i praktičar rocka, novinar i voditelj. O njegovoj novoj knjizi, alternativnoj povijesti svijeta i fascinaciji Hrvatskom, s tim zanimljivim piscem razgovarali smo putem elektroničke pošte, uz prevoditeljsku pomoć Irene Lukšić.
• Kažete da se cijeli Vaš naraštaj pogubio u globalizacijskim procesima. Zbog čega se nije mogao snaći u toj »novoj priči« i koja je posljedica svega?
- Nije se izgubila moja generacija. Izgubio se svijet. Već 15-ak godina živim s osjećajem da se kraj svijeta odavno dogodio, ali to jednostavno nitko nije primijetio.
• U knjizi tvrdite da Rusi nemaju ni prošlosti ni sadašnjosti. Kako to mislite?
- Ruske novine vole pisati da naša zemlja ima nepredvidljivu prošlost. No malo tko može zamisliti koliko je ona nepredvidljiva. Rusija je poput čovjeka koji svako jutro ima napad amnezije. Jučer si se napokon snašao u svemu i sastavio plan za sutra. Međutim, do jutra si zaboravio. I moraš opet (i opet… i opet… i opet…) sve počinjati od nule. Revolucija i građanski rat završili su prije zamalo stotinu godina. Međutim, još uvijek nitko nema snage reći tko je u tom ratu pobijedio. Staljin je umro prije više od 50 godina, no još uvijek niti jedan Rus nije u stanju reći što je vrijeme njegove vladavine. Najveća sramota? Ili najblistaviji procvat Rusije? A to kakav je odnos prema Putinu i Medvedevu Rusi će vjerojatno saznati tek kad obojica umru od starosti.
• A imaju li budućnosti?
- Ne samo da Rusi nemaju budućnost, nego je nema niti cijeli planet. Svi ratovi su izgubljeni, sve su knjige napisane. Besmisleno je slikati poslije »Crnog kvadrata«. Nema potrebe pisati glazbu poslije djela »4 minute i 33 sekunde tišine«.
Ako ste čitali ijednu knjigu o padu Rimskoga Carstva, onda sigurno imate osjećaj da je današnji svijet jako sličan onome i da su pred nama samo nova mračna vremena.
• Na jednome mjestu u knjizi kažete da je u Europi svuda sve odavno umrlo i da je naš zajednički svijet umro. No da nitko to ne želi primijetiti.
- O tome da je Europa mrtva govore svi koji nisu lijeni. Međutim, za mene su takvi razgovori besmisleni. Jer, kad kažem »Europa«, ne mislim na supermarkete niti na sustav socijalnog osiguranja, nego na temeljne kršćanske vrijednosti. Za mene je Europa najkršćanskija regija na planetu. A to pak ne može umrijeti. Odnosno, da, može, ali samo Utemeljitelj kršćanstva zna kako se postaje živ nakon što se umre.
• Bili ste i u Mongoliji i Uzbekistanu, kako je tamo?
- Svijet je posvuda isti. Nedavno sam putovao u džunglu Amazone. Činilo mi se da u tim krajevima nije kročila noga bijeloga čovjeka. Međutim, kad sam sreo poglavicu jednog indijanskog plemena, onda me prvo pitao da li moj mobitel hvata signal. Njegov, kao, nešto slabo… I tako posvuda. U Uzbekistanu se kraj grobnice osvajača Tamerlana prodaju sve vrste sladoleda kao i u samoposluživanju nasuprot moje zgrade. U stepama Mongolije možete naići na automat koji će jednostavno prihvatiti vašu hrvatsku kreditnu karticu.
• Rekli ste da biste se rado preselili u Hrvatsku. Zbog čega?
- Zato što je Hrvatska isto tako slavenska zemlja, ali posve drukčija. U njoj nema beskrajnih mongolskih prostranstava koja postoje u Rusiji. U njoj nema beskrajne zime što traje devet mjeseci. Od velike važnosti je i to da su Hrvati katolici. Na mojoj osobnoj ljestvici Hrvatska zauzima najviše mjesto.
• Da li se stvarno namjeravate preseliti ovdje?
- Imam skoro 40 godina, dvoje djece i ženu koja ne govori engleski. Hrvati se ne trebaju bojati da ću se već sutra pojaviti. Možda za nekoliko godina. Iako, ako ćemo ozbiljno, stvar nije ni u djeci ni u jeziku, nego u tome što se Rusija uvijek nalazi na raskršću: Istok ili Zapad? Europa ili Azija? Velik broj Rusa htio bi živjeti onako kako se danas živi u Kini ili Kazahstanu. Za druge je takav život - smrt. I u toj borbi svatko je važan. Ako odem, tko će onda Ruse podsjećati na to da su europski narod?
• Ovaj alternativni pogled na povijest, što ga iznosite u knjizi »Mrtvi mogu plesati«, ne može se pronaći u enciklopedijama i povijesnim priručnicima. Od kuda ste crpili sve te podatke?
- Najgore je to što povijesnu istinu nitko ne skriva. Ako bi se ona nužno tražila, kao u »Da Vincijevu kodu«, po podzemlju i u drevnim rukopisima, riskirajući život, onda je to samo pola nevolje. Međutim, zapravo se sve zna: otvoriš knjigu i pročitaš. Nije nevolja u tome da se istina skriva, nego u tome da ona nikome ne treba. Prosječni građanin više voli televiziju i novinske klišeje. Što znači da živi u svijetu iluzija i stereotipa.
• Putujući po svijetu pokušavate pronaći nešto vječno i čvrsto, a nalazite samo prah i ruševine. Što Vas zapravo potiče na putovanja?
- Zašto? Zapravo sam našao. Kamo god putujem, svugdje nalazim svoju crkvu. U snjegovima Kamčatke. U pijesku Karakuma. U sirotinjskim četvrtima Bombaya. U blizini Centralnog komiteta Komunističke partije Kine. Posvuda. Može li išta biti vječnije ili prisutnije od toga?
• Vi ste katolik, dominikanac laik, ali i »megacelebrity« čije se lice nalazi na majicama koje se prodaju u Moskvi. Kako te dvije stvari idu zajedno?
- Nisam uspio ostati s dominikancima laicima. Ima dvije godine kako sam izašao iz bratstva. Međutim, nisam prestao biti katolikom. A »katolički« se prevodi kao »opći«. U toj velikoj crkvi našlo se, kao u Noinoj lađi, mjesta za sve: muškarce, žene, svećenike, laike, askete, grešnike, papu Benedikta, Mela Gibsona, peruanske seljake, francuske intelektualce - i čak mene. I čak za one koji nose majice s mojom fotografijom. U tome ja osobno ne vidim nikakvo proturječje.
• Kažete da je Mediteran »sićušna sreća«. Zbog čega tako mislite?
- Tu je sve počelo jako davno. U Splitu postoje rimske ruševine, u Puli - antički amfiteatar. Lokalna povijest je mnogostoljetna i sva su pitanja riješena. Pa zašto onda ne uživati na suncu i danonoćno ne sjediti u kafiću? U Peterburgu, gdje živim, također ima kave, ali se ne može sjediti: puno toga treba napraviti. Jako puno važnih pitanja još nitko nije ni počeo rješavati. Ritam ruskoga života je stalna histerija. O stvarima kao što su »sreća« ili »običan život« u mojoj se zemlji nitko ne usuđuje čak niti sanjati.

Sandra-Viktorija Antić