»Oskar Herman – crteži« u Gliptoteci HAZU

Kustosica Lidija Roje Depolo podastire nepoznate Hermanove crteže

Akvarel »Ribar« Oskara Hermana iz 1919. jedna je od najčudnijih slika u povijesti slikarstva.
Snužden muškarac na koljenima drži mrtvo riblje tijelo na kojemu se ističe veliko, gotovo ljudsko oko puno tuge. Bez sumnje, čovjek i životinja zatvoreni su u istom krugu života i neizbježne smrti.
Duboki melankolik čiji opus odiše teškom sjetom, prvi hrvatski »münchenovac«, Oskar Herman (1886.–1974.) u domaćoj sredini bio je kasno prihvaćen. Nakon zapažene prošlogodišnje retrospektive u postavu Zdenka Rusa, tek danas iz mraka arhiva kustosica Gliptoteke Lidija Roje Depolo podastire zagrebačkoj publici i nepoznate Hermanove crteže, od kojih je većina iz münchenskog razdoblja (1906. do 1933.).
Ne samo da su Hermanove izložbe u Zagrebu 1908. i 1934. ostale bez odjeka (slikar je punu afirmaciju i ozbiljne analize doživio gotovo pred kraj života), već su i ovi nepoznati i naknadno pronađeni crteži (na temelju kojih se uvijek može doznati mnogo o genezi stila) godine 1952. proglašeni »bezvrijednim materijalom«.
Kako ističe Lidija Roje Depolo, upravo se po tim radovima mogu rekonstruirati gotovo sve Hermanove faze od najranijih studija u crvenoj kredi (1906.–1908.) sa studija u Münchenu, preko crteža iz 1911. – 1914. na kojima crta prizore iz svojih »osobnih legendi«, radova nastalih pod utjecajem starih majstora, ćutilnih aktova, pa sve do crteža iz zagrebačke faze (od 1934. do kraja 40-ih) i progonstva u Italiji. Poseban su kuriozitet očuvani akvareli koji su se godinama smatrali izgubljenima. Od studentskih radova dojmljivi su »Studija ženske glave« i »Studija muškog akta«, dok onoga tragičnog Hermana otkrivamo u strašnom crtežu »Kompozicija sa psom i mrtvom ženom« – morbidan prizor u kojemu pas liže krv pored leša, a koju je veliki poznavatelj Hermanova opusa Boris Kelemen vezao uz glasovitu sliku »San«.
Iz vremena kada se Herman upoznao s djelom uglednog münchenskog povjesničara umjetnosti Juliusa Meiera Graefea i njegovu estetiku »čiste vidljivosti«, nastali su prekrasni crteži ugljenom »Zagrljaj«, »Par« i »Žene pokraj rijeke« nastali pod utjecajem Giorgonea, Tintoretta i Palme Vechija.
Posebno je važan akvarel »Hesperida« iz 1919. kada je Herman pod utjecajem Graefea kopirao radove Hansa von Maréesa, koji će utjecati na mladoga Hermana svojim pastoralnim temama. Iznenađenje ove izložbe su akvareli jakih, blistavih i snažnih boja iz kojih će se s vremenom razviti Hermanov ekspresionistički kolorizam. Vedrinom i frivolnošću pak odišu crteži »Ležeći ženski akt s voćem« (1920.–1922.) i »Dva ženska akta u prirodi«. Lidija Roje Depolo naglašava i vrijednost akvarela »Ljudi s konjem u šumi« nastalog 1925. – kao »autorovu viziju budućih progona i užasa«. To je čudan i mračan rad u kojem Herman slika skupinu odjevenih muškaraca s konjem u šumi pod snijegom. U prednjem planu lik je bradatog muškarca s šalom za kojega kustosica drži da je rabin »koji nijemo gleda i kao da sluti što će se dogoditi«.
Iz kasnijeg vremena vrijedi pogledati crteže svakodnevice nastale po povratku u Zagreb (1934.), kroki »Pismo«, »Obitelj« iz 1944. i poslijeratni »Ženski lik u zvonolikoj haljini« nalik na slikarevu suprugu Miru Herman. Svakako, rijetka izložbena poslastica u kojoj se razotkriva sva duboka tuga Oskara Hermana – jednoga od najvećih slikara prošlog stoljeća.

Marina Tenžera