Izdavačima se uglavnom fućka za prijevod

Ministar kulture Božo Biškupić je za nedavnoga sastanka s predsjednicom Društva hrvatskih književnih prevodilaca Ivom Grgić obećao da će jedan član DHKP-a ući u Radnu skupinu za reformu politike prema knjizi, a prema najavama uskoro bi trebala zaživjeti i prevodilačka kuća u Podstrani pokraj Splita. Izdavači se pak previše ne obaziru na kvalitetu prijevoda, smatra Milivoj Telećan, pa nađu bilo koga ili čak razlome knjigu na nekoliko dijelova, daju materijal da se što prije »sklepa« kako bi na određeni datum knjiga bila objavljena

Čini se da za hrvatske prevodioce dolaze bolja vremena. Naime, godinama sustavno zanemarivani u domaćoj sredini, prevodioci će, nadamo se, napokon naplatiti svoj trud. Hrvatski ministar kulture Božo Biškupić ovih je dana predsjednici Društva hrvatskih književnih prevodilaca u Zagrebu Ivi Grgić obećao da će se svakako jedan predstavnik Društva pridružiti Radnoj skupini za reformu politike prema knjizi, nedavno osnovanoj pri Ministarstvu kulture. Time bi se, prema mišljenju talijanistice Ive Grgić, spriječilo da se knjige koje su možda zanimljive, ali loše prevedene, baš ne raspačavaju po svim hrvatskim knjižnicama.
Upravo su se knjižničari, dodaje Grgić, najviše zauzimali da svjetska uspješnica »Da Vincijev kod« Dana Browna, čiji je prijevod na hrvatski ocijenjen iznimno lošim, bude proglašena knjigom godine.
Da je prevodilačka struka u nas podcijenjena, svjedoči i činjenica da za dobar prevodilački uradak u nas ne postoji nagrada, osim one koju već desetljećima dodjeljuje DHKP. Tek novoutemeljena nagrada u hrvatskoj kulturi »Kiklop«, koju od lani dodjeljuje Sa(n)jam knjiga u Puli, obuhvaća i kategoriju najboljega prijevoda. No i tu bi se stvari trebale promijeniti. Ministarstvo kulture će, ističe naša sugovornica, izraditi prijedlog za osnivanje nagrade (novčane) koja bi se svake godine dodjeljivala za književni prijevod.
Uz to, kako doznajemo, uskoro bi trebala zaživjeti i prevodilačka kuća u Podstrani kraj Splita, po uzoru na slične centre u Europi, u kojima prevodioci provode do dva mjeseca prevodeći autore zemlje u kojoj borave na svoj jezik. No ono što će biti svojstveno samo hrvatskoj prevodilačkoj kući jest da će uvijek uz jednoga stranog prevodioca boraviti i jedan hrvatski književni prevodilac koji bi, radeći sa strancem ili paralelno na nekom svom prijevodu, stranom kolegi ujedno bio prvi konzultant i pomoć u snalaženju u hrvatskoj sredini. Taj će projekt također podržati Ministarstvo kulture.
Iva Grgić najavljuje mogućnost otvaranja slične kuće u Puli, a kasnije i u ostalim dijelovima Hrvatske.
No prevodilačkome cehu ostaju još brojna pitanja koja treba razriješiti. Jedan od velikih problema je i manjak dobrih prevoditelja.
Usporedi li se, naime, broj stručnih prevoditelja sa stotinama knjiga u prijevodu s mnoštva jezika koje se u godini dana u nas objave, posve je jasan nesrazmjer između kapaciteta osposobljenoga prevodilačkog kadra i potreba knjižnoga tržišta. Upravo se zbog toga u posao »ubacuju« i oni s oskudnim jezičnim znanjem, a rezultat su loši prijevodi koji najviše štete čitateljima. Osim toga, na tržištu koje diktira tempo, nestrpljiv nakladnik, želeći što prije ostvariti profit nekim svježim naslovom, daje prekratak vremenski rok prevoditelju za dobar prijevod.
Stoga se i pojavljuju slučajevi poput prijevoda Brownova »Da Vincijeva koda«, kakvih nije malo.
Što Društvo prevodilaca može učiniti da bi zaštitilo struku i čitatelje od loših prijevoda? Po mišljenju Ive Grgić, Društvo kao prvo može i mora, a to i radi, promicati vidljivost književnog prevoditelja kao jedne od nosivih figura matične kulture.
»Društvo hrvatskih književnih prevodilaca nalazi se, usuđujem se reći, u situaciji u kojoj nije ni jedna druga strukovna udruga u zemlji. Za prevodioce kod nas ne postoji nikakva škola osim poslijediplomskog studija prevođenja na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a prevodilac ne postoji čak ni kao zanimanje. Bit će nešto lakše kad je riječ o stručnom prevođenju, i to zbog konkretnog pritiska vezanog uz ulazak Hrvatske u Europsku uniju. A za književno prevođenje obraćat ćete se Društvu hrvatskih književnih prevodilaca, koje je odgovorno za sve. To je vrlo nezavidna situacija«, ističe Iva Grgić.
Jedan od razloga zašto su se na našoj književnoj sceni pojavili i loši prijevodi jest i činjenica da dosad u nas nije postojala kritika prijevoda. Slučaj s »Da Vincijevim kodom« mogao bi i trebao potaknuti i jednu takvu disciplinu.
Prema mišljenju prof. Milivoja Telećana, prevoditelja sa španjolskog jezika, da bi se prevela knjiga sa stranoga jezika, potrebno je imati veliko znanje, ali i »ono nešto« – umjetničku žicu, te mnogo energije da bi se to napravilo. Najveća je nagrada prevodiocu, smatra, da čitajući neko djelo uopće ne razmišljate o tome tko ga je preveo, već mislite da, zapravo, čitate originalnoga pisca.
Izdavači se baš previše ne obaziru na kvalitetu prijevoda, mišljenja je Telećan, pa nađu bilo koga ili čak razlome knjigu na nekoliko dijelova, daju taj materijal da se što prije »sklepa« kako bi na određeni datum knjiga bila objavljena. Lektor »ispegla« tekst, naprave se krasne korice i knjiga se objavi. A što je između korica, to je već druga priča.

Sandra-Viktorija Antić