Ljudi bez glave, baština bez baštinika

U svemu smo čak i gori od svojih predaka. Ono što su oni zapustili mi smo zapustili još više pa smo danas grobari jedne bogate tradicije u kojoj se na tako divan način ujedinjavao hedonizam s pragmatičnošću, umjetnost s ekonomijom, opuštenost s funkcionalizmom... Nama ne ostaje drugo nego da konstatiramo svoju nemoć, nama preostaje da shvatimo da su nam usta premalena da progutaju baštinu koju smo naslijedili / Političari koji su u posljednjem desetljeću ovu zemlju i njene kapitale rasprodavali za sitniš, u vezi s njenim dvorcima i ljetnikovcima nisu pustili ni suzu. Taj problem njih nije zanimao, jer njima je bilo najlakše partijski podobnim tajkunima prodavati lovišta...

SLOBODAN PROSPEROV NOVAK

Cvijet hrvatskih povjesničara umjetnosti na petim je Fiskovićevim danima pred javnošću raskrvavio jednu od svojih najbolnijih rana: sudbinu domaće ladanjske arhitekture. Ta je baština bez baštinika, kako su je s pravom nekoć prozvali, nije ni u prethodnom jugoslavenskom razdoblju, a ni u prvom desetljeću hrvatske države doživjela ništa pozitivnoga.
Nema u vezi s tom žalosnom baštinskom temom ničega da bismo se mogli pohvaliti, U svemu smo čak i gori od svojih predaka. Ono što su oni zapustili mi smo zapustili još više pa smo danas grobari jedne bogate tradicije u kojoj se na tako divan način ujedinjavao hedonizam s pragmatičnošću, umjetnost s ekonomijom, opuštenost s funkcionalizmom. Nama ne ostaje drugo nego da konstatiramo svoju nemoć, nama preostaje da shvatimo da su nam usta premalena da progutaju baštinu koju smo naslijedili.
A baština hrvatske mediteranske ladanjske kulture jedno je od najslavnijih civilizacijskih poglavlja naše povijesti. Stotine pretežito renesansnih, ali i mlađih ljetnikovaca oko kojih su danas razbacane betonske nakaze, mrtvi su kapitali jedne poremećene sadašnjosti. Oni još jedino zanimaju arheologiju. Oni su nacionalna sramota.
Političari koji su u posljednjem desetljeću ovu zemlju i njene kapitale rasprodavali za sitniš, u vezi s njenim dvorcima i ljetnikovcima nisu pustili ni suzu. Taj problem njih nije zanimao, jer njima je bilo najlakše partijski podobnim tajkunima prodavati lovišta u kojima nisu morali uložiti ni kune, njima je bilo sasvim prirodno u bescjenje »prodavati« već obnovljene hotele, darovati dobro poslujuće pivovare ili tržiti izvore mineralne vode.
Zar je zato uopće i čudno što nitko nikada u Hrvatskom saboru nije spominjao batrljke naše ladanjske kulture i njihovu ekonomsku i kulturnu vrijednost.
Tamo tu temu nisu spominjali jer u ovoj zemlji nema ni političara niti bogataša koji bi u njoj prepoznali ono na što stručnjaci tako lako i suvereno upozoravaju: nacionalno bogatstvo.
Sudeći prema škrtim novinskim izvješćićima prije neki dan na četverodnevnim Fiskovićevim danima palo je i teških riječi. Stručnjaci su donijeli i neke odluke, napisani su prosvjedi i isticano je barbarstvo koje vlada našim svakodnevljem.
Spomenuta je i riječ pljačka. Čulo se o tomu kako nas ladanjski krnjutci kompromitiraju u očima stranaca. Čulo se, i to ne prvi put, da nismo dostojni svoje baštine. Čulo se ali su uši gluhe i kako bi Marin Držić rekao »ne ima se komu pripovijedat«. Nažalost, za dvorce je možda prekasno.
Upravo se rađaju naraštaji koji će za žalosnu sudbinu tih prelijepih spomenika jedva čuti. Kad današnje djevojčice i dječaci odrastu tada više neće biti ni ostataka tih dvoraca, a ako ih i bude neće ih se vidjeti nego iz aviona. Ljetnikovcima će vladati birokrati kao što su to radili i danas. Oni će ih voditi u svojim popisima, oni će nad njima ponekad zaplakati, ali u vezi s njima neće ni prstom mrdnuti.
U plaćenom oglasu u New York Timesu tako hrvatski turistički ured ponosno obznanjuje da je dobro doći u Hrvatsku, jer je to zemlja kojoj je čak šest spomenika koji su upisani u Unescovu listu zaštićenih spomenika.
Doista, mi smo jedina zemlja na svijetu koja je tih šest spomenika obilježila smiješnim pločama na kojima piše da su ta mjesta upisana u neki birokratski popis u Parizu.
Tako se to, naime, radi kad je Hrvatsku stvarnost progutala birokracija. Njima je brojka od šest »upisanih« spomenika razlog za fascinaciju. Brojka je njima najveći uspjeh. Ona je njihovo lice i naličje, a razrušeni i neobnovljeni, mrtvi i opljačkani ljetnikovci, njima su ružna stvarnost.
Birokrati se bave utopijom. Ona je njihova jedina struka. Ali njihove utopijske brojke kad je riječ o ljetnikovcima u potpunu su neskladu sa stvarnošću, a još se više sukobljavaju s onim što su najbolji hrvatski stručnjaci prije neki dan izrekli na Fiskovićevim danima.
Njihov broj naših kulturnih zasluga, kako je izneseno u New York Timesovu oglasu, Hrvatsku predstavlja kao da je na nekom provincijskom stočnom sajmu.
Ta je brojka birokratsko djelo bivše veleposlanice pri Unescu u Parizu, to je brojka s kojom će se ona hvalisati budućnošću. Ali ta brojka je nažalost jadno birokratsko nedonošće. Ona je jadno stanje stvari. Ona sravnjena s alarmantnim izgledom stotina dalmatinskih ljetnikovaca je sramotna.
Njenu nacerenu prazninu demantira neki dan izrečena rečenica: »Odnos prema hrvatskoj ladanjskoj kulturi i ljetnikovcima rasutim po Dalmaciji je kulturna sramota, odraz je barbarstva te nije priličan narodu koji njeguje kulturu.«
Dubrovnik je, a to ne treba zaboraviti, u Unescovu listu upisan mnogo prije »nezaboravnih« pothvata Tuđmanovih veleposlanika. Taj stari upis nije pomogao da se smanje poniženja i pljačke njegovih ljetnikovaca. Zato je vrijeme je za uzbunu.
Vrijeme je da se onima koji za novac izmišljaju loše sročene turističke reklame kaže da je vrijeme njihove nekompetentnosti iscurilo. Oni koji ne osluškuju struku nego ponavljaju birokratske floskule o nekih šest »upisanih« spomenika izravno su krivi za unižavanje slike Republike Hrvatske u svijetu. To su ljudi koji su Hrvatsku učinili terrom incognitom.
I sad kad već spomenuh tu latinsku frazu informirat ću javnost o jednoj književno-povijesnoj malenkosti na koju naiđoh neki dan i koja bi mogla barem malo pomoći općem otrežnjenju toliko potrebnom našoj zemlji.
Naime, pregledavajući engleske dramske tekstove iz 17. stoljeća naišao sam na jedan koji već dulje želim pročitati. Napisao ga je 1637., dakle, samo godinu dana prije smrti Ivana Gundulića, danas gotovo zaboravljeni James Shirley.
Prema izdavačkoj bilješci u prvom izdanju, vidi se da je na izradi te drame sudjelovao i sam kralj Carlo I. koji je navodno piscu dao važne sugestije. U drami, naime, ima jedan odlomak u kojemu se spominju Hrvati i Hrvatska. Naravno, u duhu Shakespeareova doba, nazvani smo Sklavonima a zemlja nam se zove Sklavonija. O toj zemlji, koja danas ne zna što učiniti sa stotinama napuštenih ljetnikovaca, razgovaraju stanoviti Sellawey, Wilding i Barnacle.
Oni na temu hrvatskih zemalja dođu nakon čitanja novina. Tamo su, naime, našli pa o tomu naširoko raspravljaju, kako u toj dalekoj primorskoj zemlji »živi narod bez glave« i kako je to neki »proklet narod koji nema zakone, koji nema vjere i koji zakone štuje jedino ako mu koriste«.
Kaže dalje engleski pisac da ti ljudi bez glave svoje neprijatelje, a to su, veli, oni najviše sami sebi, kad uhvate bace u more. Dalje, kaže, kad im dodija biti u jednom obličju onda se pretvore u drugo, pa ih ima koji su se već pretvorili u krokodile i u morske pse.
Na izravno Wildingovo pitanje »a što ti Hrvati rade kad borave na obali svoje zemlje« sugovornik Barnacle spremno odgovara da u novinama piše da oni ondje pletu mreže, ali da u njima ne love ribu nego gradove i građevine.
Mi danas, dakako, ne znamo na što je to mislio stari engleski dramatičar Shirley kad je spominjao čudan odnos Hrvata prema svojim gradovima i građevinama. Da je možda u svemu imao pravo i da u Hrvatskoj i dalje žive ljudi bez glave dokaz je žalosno stanje naših dalmatinskih ljetnikovaca, naše baštine bez baštinika.
Autor je sveučilišni profesor hrvatske književnosti, odnedavno je predavač na Odjelu slavenskih jezika i književnosti pri ruskim i istočnoeuropskim studijima Sveučilišta Yale u New Havenu, Connecticut, SAD