|
Ekumenizam na iskušenju GORDAN PANDŽA
Umjesto najavljenog Papina dolaska, bombama zahvaćeni Beograd posjetio je ruski patrijarh Aleksej II. Sa srpskim patrijarhom Pavlom održao je svetu arhijerejsku liturgiju sv. Ivana Zlatoustog. Nakon toga uputio je poruku čelnicima zemalja NATO-a da prekinu sva ratna djelovanja i započnu mirovni proces, te duhovnu poruku srpskom narodu: »Nepravda i licemjerje nikada neće pobijediti, jer Bog nije u sili nego u istini i pravdi.«
S druge strane, Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj do sada se nije javno preciznije odredila prema kosovskoj krizi. Tek za vrijeme posjeta patrijarha Pavla Zagrebu, službeni predstavnici SPC odbili su svaku mogućnost međunarodnog protektorata na Kosovu, držeći da po pitanju »srca srpskog svetosavlja« ne može biti drugih opcija osim vraćanja široke autonomije Albancima na Kosovu »prema svjetskim standardima«.
Vatikan se, kao što znamo, založio za mirno i diplomatsko rješenje krize i povratak prognanika. Kratko vrijeme je i beogradski politički vrh objeručke dočekao Papinu inicijativu pokušavajući iskoristiti Papin autoritet u mobiliziranju antiameričkih osjećaja i prosrpskih simpatija. No Miloševićevo odbijanje svih posredničkih pokušaja koji bi na terenu urodili konstruktivnom promjenom »status quo« situacije, najvjerojatnije je zatvorilo vrata dubljem utjecaju mirovne inicijative Vatikana.
Umjesto toga, službeni Beograd ugostio je ruskog patrijarha Alekseja, poznatog po »osjetljivosti« (da se poslužimo eufemizmom) kad je u pitanju »ugroženost pravoslavlja« pred širenjem tzv. neortodoksnih religija, podjednako i s Istoka i sa Zapada. Do sada su kršćanske Crkve u ime načelno proklamiranog ekumenizma izbjegavale da svojim očitovanjem etničkoj dimenziji sukoba na Kosovu pridodaju i vjersku dimenziju (što bi svakako u pogrešnom svjetlu prikazalo pravu prirodu kosovskog gordijskog čvora). Međutim, iako se na obje strane u posljednja tri desetljeća (nakon povijesnog pomirenja pape Pavla VI i carigradskog patrijarha u Svetoj zemlji) ulažu napori za približavanjem kršćanskih Crkava, suvremena povijest i aktualna zbivanja pokazuju da nacionalno-državni, demografski i geopolitički interesi često imaju važniju ulogu od čisto kršćanskih, religioznih zahtjeva.
Bez obzira na službene susrete poglavara kršćanskih Crkava (katoličke, pravoslavnih i protestantskih), teološke simpozije i molitvene skupove za jedinstvo svih kršćana, praksa pokazuje da mnogi nereligijski činioci tvore teško premostive prepreke kad je u pitanju kršćansko jedinstvo. Naime, jedno se mora razlučiti: teže li kršćani duhovnom ili institucionalnom jedinstvu? Ovo prvo je ionako trajno zapečaćeno »jedinstvom svih vjernih u Kristu«, a za ovo drugo teško možemo reći da je povijesno ikad postojalo.
Iako je Rimskoj crkvi od apostolskih vremena priznavano »pravo prvenstva«, kršćanske Crkve su u tisućljetnom razdoblju prije raskola 1054. imale lokalnu autonomiju, s načelnom ravnopravnošću svih crkvenih zajednica predvođenih biskupom, kojima je bio nadređen jedino biskupski kolegij i odluke crkvenih sabora.
Nakon raskola, zapadne Crkve su specifično unificirane u jedinstvenu i univerzalnu Katoličku crkvu sa središtem u Rimu, i u osobi rimskog biskupa, dok su istočne, pravoslavne Crkve postupno (a pogotovo raspadom Bizanta) transformirane u svojevrsne nacionalne Crkve (grčka, ruska, srpska, makedonska i druge).
Na stranu to što se ideja »nacionalne Crkve« kosi s idejom kršćanstva kao univerzalne, nadnacionalne religije, jer povijesno iskustvo istočnih Crkava pokazuje da je to bio jedini način za njihov opstanak. Iako i pravoslavne Crkve imaju ekumensko središte u vidu Carigradske patrijaršije, veze između pravoslavnih crkava nikad nisu bile hijerarhijske prirode.
Treća, protestantska strana teološki odbacuje svaku ideju »univerzalne Crkve«, osim one duhovne, tako da se ekumenizam brojnih reformiranih Crkava (Evangeličke, Baptističke, Evanđeoske i dr.) na ovosvjetskom planu temelji na suradnji u molitvenim, teološkim i humanitarnim pokretima i inicijativama.
Je li moguć kršćanski ekumenizam na djelu, u situacijama kada se neposredno sukobe interesi kršćanskog Istoka i Zapada? Povijesne, kulturne, ekonomske i političke razdjelnice ne pružaju nadu u velike pomake.
No zadaća religije i jest da prelazi zidove tamo gdje ih politika postavlja, ma koliko se jalovim činio taj napor. Jer Kraljevstvo Božje ionako nije »od ovoga svijeta«. POVRATAK NA VRH STRANICE • POVRATAK NA NASLOVNU STRANICU
|
