ZAGREB

ELEKTRONSKO IZDANJE

WWW ARHIVA

ZAGREB OD VUGLA DO VUGLA

Augusta Šenou s pravom zovemo najzagrebačkijim literatom

Piše: BRANIMIR ŠPOLJARIĆ

»Povrh starog Griča brda
kao junak lijep i mlad,
smjele glave, čela tvrda,
slavni stoji Zagreb-grad.
Živ ponosit
Jak prkosit,
Kad slobode plane boj.
Tko tu klik'o nebi:
'Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj'«.

Šenoina je to pjesma o rodnom gradu, koja je do danas ostala domoljubnom himnom glavnom gradu svih Hrvata. A njegova ulica nalazi se u Donjem gradu, između Trga kralja Tomislava i Draškovićeve. Imenovana je 1895., a prije se zvala - koje li podudarnosti - Ulica br. 13. A, August Šenoa umro je upravo na nadnevak 13. prosinca 1881.
August Šenoa rodio se u Zagrebu, 14. studenoga 1838., gdje je njegov otac bio slastičar u biskupskom dvoru. Djetinjstvo je proveo u Vlaškoj ulici, a nakon završetka gimnazije nastavio je školovanje u Pečuhu, Pragu i Beču. Godine 1866. vratio se u Zagreb i nakon dvije godine dobio je službu u Gradskom poglavarstvu, a 1873. postao je gradskim senatorom. Došavši sa školovanja natrag u svoj Zagreb, počelo je njegovo intenzivno publicističko i književno djelovanje. Javio se godine 1871. sa svojim prvim hrvatskim povijesnim romanom »Zlatarevo zlato«, dok mu je pjesnički opus bio podređen nacionalnoj ideji, s izuzetkom manjeg broja pjesama u kojima je progovorio o sebi i svojim intimnim, ljubavnim bolima, koje su lirski duboko proživljene - »Zimzelen«. Nakon romana »Zlatarevo zlato« slijede dobro nam poznati romani, »Seljačka buna«, »Diogeneš« i nedovršen roman »Kletva«, a u hrvatsku je književnost uveo povjestice, epske pjesme sa sadržajem iz usmene predaje ili povijesti, kao što su »Šljivari«, »Smrt Petra Svačića«, »Postolar i vrag«, »Kugina kuća«, »Propast Venecije« i mnoge druge.
Šenoa je bio na prekretnici romantizma u realizam, jer su njegove pripovjetke otvorile mnoge teme koje će postati preokupacijom hrvatskih realista osamdesetih godina prošloga stoljeća. Odnos sela i grada najbolje je prikazao u »Prosjaku Luki«, raspad seljačkih zadruga u »Barunu Ivici«, a polagano propadanje plemstva u »Kanarinčevoj ljubovci«, te neshvaćenost intelektualca u tadašnjoj sredini u »Prijanu Lovri«.
Zahvaljujući Augustu Šenoi stvorena je hrvatska čitalačka publika. Čitala je romane ili novele kao što su »Branka«, »Turopoljski top«, »Čuvaj se senjske ruke«, »Karanfil s pjesnikova groba« ali i mnoge pripovijesti, crtice, humoreske i feljtone. S pravom možemo reći da je Šenoa tvorac moderne hrvatske proze, a zadužio je i hrvatsko glumište u kojem je od 1868. do 1873. bio umjetnički ravnatelj i dramaturg. Iz tog vremena potječe i njegova komedija »Ljubica« i tridesetak prijevoda djela Shakespearea i Racina, a postavio je i temelj hrvatske kazališne kritike. Svojim djelom obilježio je razdoblje prijelaza iz romantizma u realizam u hrvatskoj književnosti, pa je ono nazvano Šenoino doba.
Na samrtnoj postelji, 13. prosinca 1881. govorio je: »Koliko sam još toga morao napisati!« August Šenoa umro je u svojoj 43. godini, a iza njega ostalo je veliko djelo, pa ga s pravom zovemo najzagrebačkijim literatom.

Obilježena 95. obljetnica Zvjezdarnice

U subotu je, pod pokroviteljstvom gradonačelnice Grada Zagreba Marine Matulović Dropulić, obilježena 95. obljetnica Zvjezdarnice Hrvatskoga prirodoslovnoga društva u Opatičkoj 22. Upriličen je prigodan svečani program, u kojem je prof. dr. sci. Mladen Martinis održao popularno-znanstveno predavanje, »Kakav je svemir u kojem živimo«, dok su niz kraćih izlaganja podnijeli predstavnici nekoliko generacija zagrebačkih »zvjezdoznanaca«.
Zvjezdarnica na Popovu tornju utemeljena je na početku ovoga stoljeća na poticaj Hrvatskoga prirodoslovnog društva. Tadašnje Gradsko poglavarstvo za njenje je potrebe predalo prostorije i opremu - teleskop i astronomsku kupolu. Od samog početka gornjogradska je Zvjezdarnica intenzivirala rad na promicanju znanstvenih spoznaja, prvenstveno među građanstvom i mladeži zauzimajući tako značajnu ulogu u poticanju amaterske astronomije. Stalna potpora školskoj astronomiji postala je jedna od njenih osnovnih djelatnosti jer su zvjezdarnice u gradovima postupno gubile značenje znanstvenih opservatorija.
U vremenu povećanog zanimanja za astronomiju, nakon uspješnih letova američkih i sovjetskih letjelica, pristupilo se novim oblicima rada u ljetnim astronomskim školama, kampovima i ekspedicijama. Sredinom 60-ih, nabavkom novoga, elektrificiranoga teleskopa, omogućen je kvalitetniji i stručniji rad. Veliki kulturološki doprinos Zvjezdarnice i HPD-a bila je nabavka planetarija koji je poklonjen Tehničkom muzeju gdje se i danas koristi.
Zvjezdarnica je 1971. utemeljena kao samostalna gradska ustanova, da bi deset godina kasnije bila opet pripojena Hrvatskom prirodoslovnom društvu. Astronomsko-astronautičko društvo, osnovano pri Zvjezdarnici 70-ih godina, okupljalo je mnoštvo ljubitelja astronomije i prirodoslovlja te su na Zvjezdarnici stasali i mnogi naši istaknuti znanstvenici. Građanstvo je slušanjem predavanja i promatranjem neba također postalo uključeno u rad Zvjezdarnice, čime je ona postala simbolom hrvatskoga amaterskog zvjezdoznanstva, ali i kulturnog života Zagreba.
Početkom devedesetih nabavljena je nužna nova oprema i podignuta nova kupola. Zahvaljujući daljnjoj potpori i razumijevanju Gradskoga ureda za obrazovanje i šport očekuje se da će zagrebačka Zvjezdarnica i nadalje zadovoljavati prirodoslovne potrebe stanovnika Zagreba i cijele Hrvatske te opstati kao tradicijsko stjecište društvenog života mladeži zaljubljene u Svemir. (Vedran Horvat)