TEME DANA

ELEKTRONSKO IZDANJE

WWW ARHIVA

U godini PDV-a, ras cijena bio je niži od rasta plaća i mirovina

U bankarstvu su se problemi generirali godinama i onda početkom 1998. g. izašli na vidjelo. S aspekta Vlade i HNB-a mogu reći da je najgore prošlo. Priče o propasti bankarstva su bile i poticane. Poduzeli smo cijeli niz mjera, a to se vidi i u novom Zakonu o bankama. Dakle, u manjem je dijelu bilo velikih problema, ali je u većem, zdravijem dijelu zabilježen pozitivni rezultat

ANDREA LATINOVIĆ

Idemo i to obaviti, rekao je potpredsjednik Vlade i ministar financija mr. Borislav Škegro, sjedajući za stol u jednoj od dvorana Banskih dvora, sjedištu Vlade, gdje i sam »stoluje«. Ako nastavi ovim tempom »gostovati« u Nedjeljnom Vjesniku (treći puta u devet mjeseci, op. a.), ovaj će, po našem skromnom sudu najkontroverzniji političar u Hrvatskoj, postati naš, već tradicionalan gost. No, što se može; povoda za razgovor s ministrom Škegrom uvijek ima, a on se i ovoga puta pokazao kao apsolutno (po osobnom sudu, op. a.) najotvoreniji i za razgovor najspremniji član Matešine Vlade.
• Budući da je kraj godine, kad se uvijek nešto analizira, zbraja i oduzima, mislim da bi razgovor bilo najbolje započeti slijedećim pitanjem: kad se okrenemo godinu dana unatrag, kako su Hrvatska i njeni građani preživjeli uvođenje PDV-a?
- Drago mi je da me to pitate baš danas. Ako se dobro sjećam, prije godinu dana sam baš dao intervju Vašem listu i tada sam rekao da bez obzira na uvođenje PDV-a, prosječni će hrvatski radnik, umirovljenik i službenik živjeti u 1998. g. bolje s PDV-om, negoli u 1997. bez PDV-a. Podaci nedvosmisleno pokazuju da je to točno. Zašto? Zato, jer su i realne plaće, dakle, nominalne plaće podijeljene sa indeksima rasta cijena i realne mirovine, dakle, nominalne mirovine podijeljene s indeksom rasta cijena veće nego u 1997. godini i to je najvažnije što ljude zanima.
• Možete li reći što je to PDV donio dobro, a što loše? Već je tužno čitati i slušati kako se na PDV žale radnici, poslodavci, umirovljenici, sindikati, nema tko se ne žali...
- Svaka reforma poreznog sustava donosi potrese i mi smo unaprijed znali da će reforma poreznog sustava, novog oblika poreza, odnosno zamjene prijašnjeg poreza na promet, izazvati najrazličitije komentare, a da je to i dobra prilika da se odgovornost skine sa sebe i prebaci na tu nekakvu promjenu. Istine radi, nije ni bilo mišljenja da uvođenje PDV-a baš neće donijeti nikakve promjene. To je različit oblik ubiranja poreza negoli je bilo ranije.
• Je li PDV poskupio život građana?
- Ne, već sam Vam ranije odgovorio. Mnogi proizvodi su poskupjeli, mnogi su pojeftinili, a kako su rasle i plaće i mirovine, kada se oduzme rast cijena od rasta plaća i mirovina, onda su u 1998. godini plaće i mirovine bile više nego bez PDV-a. I to je najvažnije. A da je on unio mnogo novina i to je istina. Prvo, PDV je, što se tiče državnih financija donio mnoge dobre stvari, ali tu ne mislim samo na silan porast prihoda državnog proračuna, koji je omogućio rebalans proračuna.
• Koliko je PDV napunio državnu kasu?
- Mi smo krajem prošle godine planirali da ćemo u proračunu ubrati 15 milijardi kuna, a tada su isti oni »stručnjaci« koji govore i danas tvrdili da je to preoptimistično i preveliko. Mi ćemo u 1998. godini preći 20 milijardi kuna, a Vi izračunajte koliki je to postotak.
• Zbog tako velikih sredstava od PDV-a je povećan i proračun za 1999. godinu, zar ne?
- Apsolutno. Ali, podsjetimo se što smo sve napravili kod rebalansa proračuna sredinom ove godine. Tada smo napravili nešto što se dešava možda jednom u sto godina i ne znam kada će se nekom ministru financija poklopiti takve okolnosti da u jednom te istom rebalansu proračuna moći napraviti: smanjenje poreza, jer smo ukinuli vodni doprinos i doprinos za dječji doplatak i najavili smanjivanje poreza na dohodak. Dakle, prva je komponenta bila smanjenje poreza. Druga, a i to je omogućio PDV, je bila uravnoteženje proračuna. Originalni proračun za ovu godinu je predviđao deficit od dvije milijarde kuna. Povećani priliv od PDV-a je omogućio napuštanje koncepta deficita i prelazak na uravnoteženi proračun, dakle, odricanje od dvije milijarde kuna zaduživanja u inozemstvu. Dakle, treća komponenta je bila smanjivanje zaduživanja u inozemstvu, a četvrta su bili povećani rashodi za sve kategorije, povećanje izdataka za umirovljenika, kao i mnoge druge projekte koji nisu bili u originalnom proračunu.
• Vi naravno tvrdite da je proračun za 1999. uravnotežen i socijalan, na njega već pljušte kritike sa svih strana. No, što kažete na tvrdnje da će iz proračuna dobiti najviše oni za koje se pretpostavlja da bi mogli biti socijalno najnezadovoljnija kategorija stanovništva?
- Proračun za 1999. je jako teško napadati s načelnih pozicija. Možda su zato neki ljudi bijesni više nego što bi bili da je proračun drugačiji. No, ne možete napadati proračun koji je uravnotežen. Ne možete napadati proračun koji smanjuje izdatke za obranu, unutarnje poslove, financije i slično, zar ne? Ne možete napadati proračun koji nosi porezno rasterećenje udjelom poreza u BDP-u. I ne možete napadati proračun koji u sebi, kao i onaj prošli, ima tekući višak, u kojem su investicije kapitalni izdatci iz proračuna, jednaki zbroju tekućeg viška proračuna i prihoda od prodaje kapitalnih dobara. Svi ekonomski fundamenti proračuna su zadovoljavajući. A kome ide više, ili manje, to su optičke stvari. Ako gledate najveći porast, to je u Ministarstvu rada i socijalne skrbi i to zbog povećanog transfera Mirovinskom fondu u iznosu od milijardu i sedamsto pedeset milijuna kuna u 1999. U ovoj, 1998. godini, da nije bilo povećanih prihoda, ne bi bilo uopće moguće isplatiti mirovine u ovom mjesecu, prosincu. Broj korisnika mirovina je silno porastao, to nije bilo planirano na odgovarajući način. Mi ćemo 800 milijuna kuna, uz ono što je odobreno u proračunu, morati dati Mirovinskom fondu, kako bi naši umirovljenici dobili prije Božića mirovine i uvećane dodatke. Raspravljati na temu je li proračun razvojan, socijalan, jest rasprava na nivou doskočica i jeftine demagogije...
• A Vaš otvoreni poziv ekonomskim stručnjacima i kritičarima da predlože alternativni model proračuna, dakako, i dalje stoji?
- Ma, naravno. Ali, ja to neću dočekati, a znate zašto?
• Zašto?
- Zato jer kada bi stavili prihode na jednu stranicu papira, a rashode na drugu, onda bi, da upotrijebim sindikalnu terminologiju, pale maske. Onda se ne bi u prvom dijelu diskusije moglo predlagati porezno rasterećenje, u drugom dijelu tražiti povećanje, jer bi se napravila velika rupa. Zato sam uvjeren da nikada neću dobiti ozbiljan kontra prijedlog. Nitko se ne može izvlačiti da ne zna, neka jednostavno prebriše brojke u sažetku proračuna koji je poslan u Sabor i neka upiše svoje brojke. E, ali onda morate stvarno otkriti karte koliko ste socijalni, a morate i reći jeste li stvarno za smanjenje poreznog opterećenja ili niste. Nadam se da će doći dan kada će se ići proračunom na proračun, kao slikom na sliku. Uostalom, vidio sam da je i Vaš list, ne vjerujući Škegri, angažirao dopisnike da provjere kako je u drugim državama. Pa, to je temelj demokracije... Dobro, sad ću reći i još nešto: znate, cijela ova afera oko Clintona je krenula zbog alternativnih proračuna. Možda to niste pratili, ali tako je počelo.
• Mislite da se Monica Lewinsky nije dogodila?
- Ne, ne bi se dogodila da nije bilo alternativnog proračuna. Dobro, Vi se tome sada možete smijati, ali afera je tako i počela.
• Vidim da ste dobro upućeni u stanje u Bijeloj kući.
- U Bijeloj kući je bilo tako da su republikanci imali svoj prijedlog proračuna, predsjednik Clinton svoj prijedlog, nisu se mogli dogovoriti, došlo je do privremenog prestanka financiranja državnih funkcija i onda se poziva pomoćna radna snaga.
• Je li onda moguće da i kod nas iskrsne neka Monica?
- Ne, nije, jer vidite da nemamo alternativnog proračuna!
• Nedavno je na Kolegiju župana 20-ak župana očajavalo, zapomagalo i kritiziralo Prijedlog proračuna za 1999., tvrdeći da će, ovakav kakav jest potpuno blokirati rad županija, koje su na rubu zamiranja. Oni kažu da sredstva nisu dovoljna, a što Vi imate poručiti županima?
- I kad bude trostruko veći proračun negoli je danas opet će im biti nedovoljno.
• Na što aludirate? Prekomjerno trošenje na lokalnoj razini?
- Ne. Ne znam na što su gospoda župani konkretno aludirali.
• Prije svega na nedostatak sredstava za izgradnju kapitalnih objekata.
- Neka nama župani pomognu da bolje naplatimo prihode u pojedinim županijama, neka uzmu na svoje sjednice raspravu o najvećim dužnicima u svojim županijama, neka ne interveniraju da se reprogramiraju obveze prema državnom proračunu kad su u pitanju njihove tvrtke, neka nam pomognu u tome da bolje naplatimo svoje prihode i smanjimo toškove, pa će onda i za njih biti više sredstava.
• Druga je verzija proračuna manja za 233 milijuna kuna?
- Vlada je predložila, a znate da Proračun donosi Sabor, i on je uistinu manji nego onaj prvi.
• Nedavno ste bili na »pohodu« na Zapadu, u financijskim centrima u Londonu, New Yorku i Bostonu, a gostovali ste i na CNN-u. Recite nam iz prve ruke - može li Hrvatska u 1999. godini očekivati financijsku pomoć izvana, unatoč globalnoj financijskoj krizi?
- Ne bih to nazvao financijskom pomoći.
• Dobro, radi se o bojazni zbog otežanog kreditiranja izvana.
- Da. To je bilo jedno od osnovnih ograničenja koje smo ugradili u proračun. Planiramo refinancirati dospjele otplate u 1999. Polazeći od pretpostavke da neće doći do bitnog poboljšanja uvjeta na svjetskom financijskom tržištu, čak i kad bi došlo do bitnog poboljšanja, pitanje je treba li uopće ulaziti u to. Jer, još uvijek postoji dovoljno prostora i na strani prihoda i na strani smanjenja rashoda u Hrvatskoj. Zato je uravnotežen proračun implicitan pritisak na povećanu štednju. Ne može se samo pričati o sivoj ekonomiji, zatvarati oči pred činjenicom da se izbjegava plaćanje poreza, da se ne prijavljuje podstanare, zaposlene, šverca preko granice... Treba napraviti odlučan iskorak u tome. A na strani rashoda, uvijek se može manje potrošiti. Stalno se govori o troškovima reprezentacije; ja sam čak rekao dobro, idemo ukinuti tu stavku. Hoćete li štedjeti na struji, vodi, treba li ići izaslanstvo od jednog čovjeka, ili će ih biti pet, sedam... Ja primjerice najčešće putujem sam, ne treba mi ni prevoditelj, a onda će neki reći da to nije primjereno potpredsjedniku Vlade. Mi smo zaista svake godine napravili značajne pomake, evo vidite, između ova dva čitanja proračuna smo našli 233 milijuna kuna manje. Možda bismo našli još.
• Je li točno da je Hrvatska na rang-listi investicijske privlačnosti »Wall Street Journala« pala sa šestog na osmo mjesto? Navodi se da je jedino dobro u Hrvatskoj - stabilne cijene.
- Ne znam tko radi te analize. Jedino dobre stabilne cijene? Pa neka ih naprave onda ti koji to pišu. Tu se uvijek radi o subjektivnim procjenama. Svrha našeg puta u London i SAD je bila da pokažemo da je deficit bilance plaćanja u Hrvatskoj bio prolazna i jednokratna pojava, a još će manji biti u 1999. g. Uostalom, svaki investitor sam procjenjuje hoće li ulagati ili ne.
• Idemo malo na bankarstvo. Onako globalno, koju biste ocjenu dodijelili hrvatskom bankarstvu? Je li pred slomom, hoće li se srušiti?
- Činjenica je da je početkom ove godine jedan dio banaka, ne bankarskog sustava, jer on nikad nije bio u pitanju, odnosno, dio njihovih problema izišao na vidjelo. To je rezultiralo odlukom o sanaciji Dubrovačke banke i nesanaciji Glumina banke. U bankarstvu problemi ne nastaju preko noći, oni su se ovdje generirali godinama i onda početkom 1998. g. izašli na vidjelo. S aspekta Vlade i HNB-a mogu reći da je najgore prošlo. Priče o propasti bankarstva su bile i poticane, ali neću sada o tome. Zaista je točno da su u prvoj polovici godine bili prisutni veliki problemi. Poduzeli smo cijeli niz mjera, a to se vidi i u novom Zakonu o bankama, koji propisuje niz novih instrumenata. Dakle, u manjem je dijelu bilo velikih problema, ali je u većem, zdravijem dijelu zabilježen pozitivni rezultat. U cjelini, dao bih zadovoljavajuću prolaznu ocjenu bankarstvu u 1998. U 1999. g. će ono sigurno biti bolje, zato jer smo u postupku sanacija i rješavanja problema.
• Koliko će zapravo poreske obveznike koštati sanacija Dubrovačke banke? Barata se s brojkom od milijardu kuna. I kad će se konačno javno prozvati krivci za tu katastrofu, na čemu je, uostalom, inzistirao i predsjednik Tuđman u svojim posljednjim istupima?
- Nemate ništa od javnih prozivki.
• Ne mislim na prozivanje, već na sankcioniranje.
- To morate pitati Državno odvjetništvo i sudove. Koliko će koštati? Država je izdala obveznice u vrijednosti od milijardu i tri milijuna kuna. Međutim, nemojte misliti da je to sve, poreski obveznici, a to smo i Vi i ja, sve ove godine plaćaju. I sigurno ste bili štediša.
• Da, ali ne u Dubrovačkoj banci.
- Nema veze, u Zagrebačkoj, Privrednoj banci ili kojoj drugoj. Pogledajte koje su sve banke prošle sanaciju. Tamo gdje piše obveze po staroj deviznoj štednji, onda je to sanacija svih banaka koje su imale staru deviznu štednju, od kojih je, nota bene, najveći iznos bio deponiran u Zagrebačkoj banci. Porezni obveznici, koji u najvećem broju koincidiraju i sa štedišama, na neki način plaćaju sami sebi nešto što se zove javno dobro, odnosno, sigurnost bankarskog sustava.
• Znači, ja zapravo plaćam, za javno, ali i za svoje dobro, nešto što je netko drugi upropastio, da lijepo kažem otuđio i slično?
- Stara devizna štednja, koja je sa stajališta štediša danas praktički gotova stvar, nije bila riješena stvar sa stajališta hrvatske države. Jer, država će još cijeli niz godina otplaćivati obveznice po staroj deviznoj štednji bankama. Hrvatska država je naslijedila te banke bez kapitala, bez njezine aktive, koja je završila ili u deviznim rezervama Jugoslavije, ili je bila investirana u »fenomenalne« projekte tipa Obrovac i slično, a obveze prema štedišama...
• Čekajte, kad smo prošli put razgovarali, složili smo se u tome da je Hrvatska narodna banka trebala znati što se zbiva u Dubrovačkoj banci. Pa sami ste rekli da problemi ne nastaju preko noći, pa nisu tako nastali ni u toj banci, dugo je to trajalo.
- HNB je znala i trebala znati, ali nije to odjedanput, već problem odjedanput izađe u javnost. Recimo, bolest vam tinja dugo, period inkubacije je nekoliko dana, a onda se odjednom jedan dan razbolite.
• Znači da su sigurniji i pametniji oni koji svoj novac čuvaju u čarapicama, a ne u bankama?
- A ne, nije baš tako. Čekajte, idemo redom: zašto smo išli u sanaciju Dubrovačke banke? Da zaštitimo štediše. Oni nisu bili oštećeni.
• U redu, a zašto onda nismo išli u sanaciju Glumina banke?
- Zato što, tehnički rečeno, Savjet HNB-a nije Vladi predložio sanaciju.
• Vezano uz ovu banku, opet se Vaše ime provlači javno. Navodno niste htjeli primiti njemačke bankare kojima Glumina banka duguje 150 milijuna DEM, pa su oni tražili intervenciju kod predsjednika Tuđmana. A Vi ste im navodno rekli da nemate vremena za njih, pa oni sada prijete uskraćivanjem financijske pomoći.
- A gdje ste to pročitali?
• U »Nacionalu«, gdje i Vi.
- Oprostite, ja ne čitam »Nacional« i moram vam reći da moji izvori informiranja nisu ni »Nacional«, ni »Globus«, ni slični listovi. A to što neki misle da život počinje s »Nacionalom«, to je njihov problem.
• Dobro, jeste li stopirali njemačke bankare ili niste? Objavljeni su faksimili pisama koje su oni navodno poslali predsjedniku Tuđmanu.
- To je vrlo dirljivo što su oni poslali predsjedniku Tuđmanu pisma, ali on ih dnevno dobije stotine.
• Recite jeste li dobili zamolbu da ih primite ili niste?
- Jesam, a sad napišite i ovo. Bili su primljeni u Ministarstvo financija, ne nužno kod ministra financija, ali nisu ni došli predsjednici uprave banaka, već niži činovnici, ali nema veze. Guverner Škreb je posebno išao u Njemačku da bi razgovarao s tim bankama, a isto tako, oni nisu dolazili ranije i pitali Škreba ili mene, je li baš Glumina banka u koju treba uložiti novac. I dalje postoji kontakt s tim bankama, ali njihov pritisak je vrlo neprincipijelan i neće donijeti ništa dobro.
• Je li Glumina banka političko pitanje?
- Ma nije nikakvo političko pitanje, Vi ste inficirani time.
• Nisam, već pitam ono što se stalno nagađa.
- Tu nema nikakve politike! Osnovno pitanje je: gdje je nestao novac iz Glumina banke? Neka gospoda iz uprave to kažu.
• Gdje je nestao novac, Vi znate?
- To njih pitajte. Ja imam indicije.
• A kad ćete izaći s njima u javnost?
- Kad se završi s nalazima Financijske policije i službi koje su za to određene. A gdje je novac moraju odgovoriti oni iz uprave Glumina banke, a ne guverner Škreb ili ministar financija. Oni nas nikada nisu pitali je li normalno i pametno ljudima nuditi kamatnu stopu od 12 ili 15 posto na depozite. Sjetite se koliko su nas zavlačili s nekakvim Lustig grupama i slično...
• Marko Marčinko tvrdi da je njegova banka upropaštena zato jer nije htio biti »peti ortak«.
- On može tvrditi što god hoće, ali neka odgovori - gdje je novac? Štediše su dale novac njemu, a ne Škrebu, Mateši ili Škegri.

»Ne mogu razgovarati na razini: bit će slom ako se ne napravi zaokret«

• Moram reći da se nakon razgovora s Vama uvijek osjećam optimistično, ali, što reći na stalne katastrofične procjene uglednih ekonomista koji najavljuju hrvatski gospodarski slom, za samo dva-tri mjeseca? Kako da običan čovjek, koji to čuje, a novčanik mu je sve tanji, ne očajava?
- U ovih šest godina, pogledajte, ti su isti ljudi stalno najavljivali slom. On se stalno najavljuje, od Uskrsa do Božića i tako uvijek.
• Neki tvrde da se uskoro više neće isplaćivati ni plaće.
- Dobro, plaće su se teško isplaćivale i do sada, i uvijek će. Meni je teško razgovarati na taj način da se oni skupe za okrugli stol, stavi se mineralna i kava, pa se priča. Dopustite da sam po svojoj funkciji odgovoran za mnoge stvari, da slušam mnoge savjete i sa okruglih stolova i sa raznih stolova. Ponekad mi se čini da razgovaram sa udrugom bivših ministara.
• I njima poručujete da naprave model alternativnog proračuna?
- Ma, ja znam da ga oni ne mogu napraviti. Ali, uvažavam svaki prijedlog za koji smatram da je razuman. No, ne mogu razgovarati na nivou: bit će slom ako se ne napravi zaokret. Onda se pitam šta su elementi tog zaokreta? Je li to smjena vlasti? Smjena Škegre? Evo, neka novi ministar financija bude netko od njih, pa neka odgovori: kako će riješiti pitanje restrukturiranja Hrvatskih željeznica?
• Tvrde da se loša gospodarska poitika vodi već godinama.
- Pa ako to tvrde neka odgovore otkud onda pet godina zaredom rast BDP-a, rast plaća i mirovina.
• Koliki je unutarnji dug? 67 milijardi kuna? Manje? Više?
- Nikad ne znam što je dug. Molim da se to definira.
• Predsjednik Tuđman je nedavno kao velik problem naveo to međusobno neplaćanje. Nitko nikome ne plaća.
- Nije točno. Ja svoje račune plaćam. I Vi svoje račune plaćate. Kad dođete u dućan, sve platite, ne dobijete na kredit. A sad Vi pitajte taj dućan zašto on novac nije proslijedio dalje. I neka se tako svatko pita. Tako možemo razgovarati unedogled. Ključno pitanje je - zašto tajkun A ne plaća tajkunu B? Tajkun A će reći da ima problema, jer mu netko ne plaća. Zašto tajkun A investira i gradi nove poslovne prostore u isto vrijeme dok je dužan novac tajkunu B ili C? I što je tu kriva ekonomska politika ili ministar financija? Onda se kaže: čekajte, država mora uvesti pravni poredak i zaštitu vjerovnika. Da, točno, i tu je razlog mog očaja. Sad ću postati još nepopularniji i pitat ću javno odvjetništvo i sudstvo: zašto se ne pokreću stečajevi? Zašto se ne završavaju u kratkom roku? Preko noći bi se puno očistilo.
• Možda zato da radnici ne završe na ulici?
- Ma nemojte uzimati tu floskulu! Neka ti analitičari pogledaju koliki je iznos nepodmirenih naloga od tvrtki koje imaju nula zaposlenih. Pogledajte koliko ima fantomskih tvrtki s nula zaposlenih...
• Mislite na one na Djevičanskim otocima?
- One nisu ništa gore od fantomskih tvrtki u Zagrebu, a tko su njihovi vlasnici, pitajte na sudu.
• Znate li Vi tko stoji iza tih tvrtki?
- Ne, mene to ne zanima. Ja nisam policijski isljednik, već ministar financija.
• Je li i vlasnik »Večernjeg lista« na Djevičanskim otocima?
- Nemojte miješati stvari. Ja govorim o tvrtkama koje su povezane s pranjem novca, a ne o off-shorovima. Gledajte, Vlada je napravila sve da zaštiti i uvede red. Molim Vas, objasnite mi, kako je moguće da od 1192 kaznene prijave, koje je podnijela Financijska policija, baš ni jedna nije rezultirala zatvorskom kaznom?
• Ja ne znam, kako Vi objašnjavate?
- Mene je strah i pomisliti.
• I mene je. I što sad?
- Pitajte me tko je za to odgovoran?
• Pitam Vas - tko je odgovoran?
- Ja sigurno nisam.
• Valjda država ima mehanizme da to riješi.
- Neka se navedu najveći dužnici, sankcioniraju, ali dok nema straha od sankcija, teško će se rješavati.
• Onda znači da netko radi protiv Vlade, protiv propisa, zakona...
- To nisam rekao. Ali, ima sudova koji rade izvanredno, nemaju zaostataka.
• Hoće li Vlada intervenirati u slučaju »Tiska«?
- Ne znam zašto bi Vlada intervenirala. O tome morate pitati vlasnike »Tiska«.

Ministarstvo zdravstva ne vjeruje u čuda

Stav Ministarstva je nedvosmislen: Megamin je, barem zasad, dijetetski pripravak, dakle pomoćno sredstvo, a ne čudesni lijek protiv mnogih bolesti, među kojima i raka. Hoće li »čudesni mineral«, koji je, tako se barem tvrdi, izazvao pozornost i domaćih i svjetskih stručnjaka, uistinu postati lijekom, i to lijekom protiv raka, tek će se vidjeti

IVA UŠĆUMLIĆ

Megamin se više ne smije reklamirati kao lijek, odlučilo je ovoga tjedna Ministarstvo zdravstva, ponukano, vjerojatno, učestalim napisima u tisku kako taj preparat ima čudesna iscjeliteljska svojstva. »Megamin je dijetetski pripravak, i kao takav u rangu s Cedevitom. Reklamirati ga kao lijek, u trenutku kada ozbiljna istraživanja još uvijek nisu provedena, protuzakonito je djelo«, izjavio je za Nedjeljni Vjesnik ministar zdravstva dr. Željko Reiner.
Ministarstvo je tako (napokon) odlučilo stati na kraj cijeloj trakavici koja se isplela oko Megamina, jasno odredivši gdje su granice senzacionalizmu i čudesima. Stav Ministarstva je nedvosmislen: Megamin je, barem zasad, dijetetski pripravak, dakle pomoćno sredstvo, a ne čudesni lijek protiv mnogih bolesti, među kojima i raka. Hoće li »čudesni mineral«, koji je, tako se barem tvrdi, izazvao pozornost i domaćih i svjetskih stručnjaka, uistinu postati lijekom, i to lijekom protiv raka, tek će se vidjeti, i to kada se završe istraživanja koja provodi Institut »Ruđer Bošković«.
Liječnici ga tako ne smiju prepisivati, već samo preporučivati svojim pacijentima. Oni to danas u velikoj mjeri i čine, što zbog toga što su sami uvjereni u njegova ljekovita sredstva, što zbog toga što je teško oduprijeti se navali pacijenata koje ne zanima ništa drugo osim čudesnog Megamina, »koji liječi sve«.
»Teško je ne preporučiti Megamin, kada ste sa svih strana zasuti informacijama o tome da je ovome ili onome pomogao. Gotovo je nemoguće uskratiti pacijentu nadu u produljenje života, pogotovo stoga što preparat uistinu nije štetan«, smatra dr. sci. Damir Eljuga, voditelj službe za prevenciju i rano otkrivanje tumora u zagrebačkoj Klinici za tumore te tajnik Lige za borbu protiv raka.
Dr. Eljuga vjeruje da Megamin nije toksičan, no smatra da je javna polemika, koja je posljednjih mjeseci izbila oko njegove uspješnosti došla prerano, prije nego što je preparat znanstveno provjeren. Mediji su, kao i obično, bez greške »nanjušili« senzaciju, a cijeli je publicitet, htjeli oni to priznati ili ne, dobro došao i poduzeću koje Megamin proizvodi. Jer, uvijek će se bolje prodavati nešto što ima, opravdanu ili ne, reputaciju svemoćnog lijeka, od pomoćnog sredstva.
»Panacea, odnosno univerzalni lijek, ne postoji. Nemam ništa protiv Megamina, no ne smije se odustati od standardnog i optimalnog liječenja zloćudne bolesti.
Dakle, Megamin da, ali zajedno sa standardnom terapijom«, upozorava dr. Eljuga. Ipak, liječnici ne žele unaprijed odbaciti bilo kakve mogućnosti liječenja, jer rak je ipak teško pobjediva bolest. Novosti u arsenalu za borbu protiv te bolesti uvijek su, napominje dr. Eljuga, dobrodošle, no pacijentima se ne može preporučivati lijek koji to još uvijek nije.
Čudesnih lijekova protiv raka ove godine nipošto nije manjkalo. Naprotiv, svakih je nekoliko mjeseci na naslovnicama novina završio barem jedan novi lijek ili pristup toj opakoj bolesti. Prvo se tvrdilo da će rak »sasvim sigurno« izliječiti angiostatin i endostatin, dva preparata izašla iz američkih laboratorija. Ono »sasvim sigurno« uskoro je postalo i više nego upitno, jer je spomenuto istraživanje dosad provođeno samo na miševima.
Potom se pojavio Hrvatskoj nešto bliži Luigi Di Bella, sa svojom terapijom. Rezultati su poražavajući za sve koji su se nadali da će se naposljetku pronaći lijek protiv raka, a ponižavajući za samoga znanstvenika, koji je također baratao pojmovima kao što su »sasvim sigurno« i »čudesno«: svega jedan posto izliječenih. Pronalazač Megamina Tihomir Lelas i svi uključeni u proizvodnju tog preparata odlučno odbijaju bilo kakve usporedbe s DiBellom i njegovom terapijom. Istini za volju, sličnost između ta dva pristupa počinje i završava medijskom pompom i prašinom koja se u oba slučaja podigla, kao i s pritiskom pacijenata da se terapija ipak odobri.
»Talijanska je javnost od njihova Ministarstva zdravstva tražila da se ispita Di Bellina terapija, i dobro je što je tako, jer se pokazalo da se u njegovu laboratoriju ipak nisu događala čuda. Kada se Megamin napokon testira, znat ćemo koliko je zapravo ljekovit«, zaključuje dr. Damir Eljuga.
Poruka je, dakle, čekati rezultate kliničkih ispitivanja, koja, uzgred rečeno, još nisu započela. No, odredba Ministarstva ipak je trebala, čini se, doći ranije, prije nego što su se mediji počeli natjecati tko će i u kojoj mjeri objaviti svjedočanstva o »nevjerojatnim« i »nemogućim« izliječenjima.

Bez azila psi osuđeni na nemilost šintera

Budući da nema Zakona o zaštiti životinja, njih se u Zagrebu tretira prema Gradskoj odluci koja propisuje da napuštene pse nakon sedam dana treba usmrtiti i to bezbolno. Čelična je žica jeftinija od injekcije za bezbolnu eutanaziju, a takvih neciviliziranih činova srećom nema još više samo zahvaljujući skupini entuzijasta, ljubitelja životinja

NATAŠA KOVAČIĆ
BORIS OREŠIĆ

Rasni bernardinac, izgubljenog pogleda, zatočen je u vlažnom i prljavom kavezu površine jednog četvornog metra. Našao se tamo jer ga vlasnik više nije htio, a lako mu se može dogoditi ono što nitko normalan ne bi poželio jednom živom biću. Ako se ne nađe netko tko će ga spasiti.
Što jednu metropolu čini dostojnom toga naziva? O tome bi se dalo raspravljati, no kad Zagreb zovemo europskom metropolom, vjerojatno (jer kako to drukčije objasniti?) zatvaramo oči pred djecom koju zlostavljaju njihovi roditelji i žene koje su bespomoćne žrtve muževa nasilnika, a nemaju kamo otići, jer za njih ne postoji prikladno prihvatilište.
Podjednako bespomoćni su i kućni ljubimci, psi i mačke, koji svojeg vlasnika definitivno nisu birali, no ipak su završili na ulici. Oni su u Zagrebu, koji, podsjetimo, želi biti metropola, osuđeni na smrt. I to najbrutalniju koju ljudski um može zamisliti, i na kraju provesti u djelo. Zagreb je metropola bez prihvatilišta za napuštene pse, po čemu se doduše ne razlikuje od ostalih hrvatskih gradova, ali je miljama daleko od ostalih europskih gradova. Jer, svaki ozbiljan europski milijunski grad, pa i oni manji, ima ustanovu koja brine o psima lutalicama tako dugo dok im se ne nađe (novi) vlasnik.
Potreba za zaštitom životinja pokazala se u Zagrebu prije više od 100 godina. Tako se Hrvatska ubraja u petu zemlju u Europi, odnosno šestu u svijetu, u kojoj je osnovano društvo za zaštitu životinja. Bilo je to 5. svibnja 1885. godine, kada je osnovano Hrvatsko društvo za zaštitu životinja - Zagreb. Usprkos tome, zaštita životinja nije i dalje pratila svjetske trendove.
Hrvatska tako još nema Zakon o zaštiti životinja, a samim time nema ni utočišta za nezbrinute životinje. Naime, u svjetskim zakonima o zaštiti životinja jedna od glavnih postavki je upravo rješavanje problema utočišta ili skloništa za životinje. U hrvatskom prijedlogu Zakona o dobrobiti životinja, koji bi se uskoro trebao naći na trećem saborskom čitanju, također se jedna stavka odnosi i na rješavanje pitanja azila.
Kada dođe do izglasavanja ovog Zakona, a prema nekim informacijama,. to bi se trebalo dogoditi još ove godine, gradovi, odnosno županije moraju u tijeku jedne kalendarske godine riješiti problem azila za životinje. Pod time se smatra neprofitna ustanova gdje se prihvaćaju napuštene i lutajuće životinje. Govorimo, naravno, o životinjama koje žive u urbanim sredinama, zajedno sa čovjekom, dakle, ponajprije psima i mačkama. Za sada, jedino na što životinje, koje netko napusti, mogu računati, jest da će prije ili kasnije završiti u šinteraju.
Činjenica je da je pitanje zaštite životinja i javno-zdravstveni problem, smatra dr. Višnja Žulj- Juvančić, predsjednica Hrvatskog društva za zaštitu životinja - Zagreb. Prema procjenama, samo u Zagrebu ima oko 10.000 nezbrinutih pasa. Taj se podatak naravno stalno mijenja, a činjenica je da je broj nezbrinutih mačaka kudikamo veći.
Problem zaštite životinja, ne može se uvijek odbacivati kao neprioritetan. Iako životinje, svjesni smo toga, nisu jedina rizična skupina i nisu jedine o kojima treba brinuti, i za koje valja izdvojiti novac, treba znati da zaštita i skrb o životinjama ne ugrožava zaštitu nekih drugih prioritetnih skupina. Osim toga, dosta nam govori i činjenica da je jedna od stavki za primanje Hrvatske u Europsku uniju i sređivanje legislative oko zaštite životinja.
Na kraju, u samoj Deklaraciji UN-a o zaštiti životinja stoji da je odnos prema životinjama i njihovoj zaštiti odraz civilizacijskog nivoa pojedine sredine. Po tome, mi smo vrlo primitivna sredina. U razgovoru sa dr. Višnjom Žulj- Juvančić saznajemo da je Društvo dobilo na zagrebačkoj Peščenici česticu na kojoj bi se sagradilo utočište za životinje, no na tome je stalo. Ni ponovno pokretanje te ideje 1994. godine, nije donijelo rezultate. Prema nekim informacijama, koje je Društvo dobilo, utočište bi se, ukoliko dođe do prihvaćanja Zakona, moglo sagraditi na Dotršćini.
»Obveza gradova da financiranju izgradnju prihvatilišta za životinje vjerojatno je glavni razlog zašto zakon dosad nije donesen«, kaže članica Zagrebačkog društva za zaštitu životinja Ana Horvat koja vodi akciju »Spasimo pse iz šinteraja«, u kojoj je od sigurne smrti, samo zahvaljujući dobrovoljnim prilozima građana, u proteklih nešto više od godinu dana spašeno više od 570 pasa.
Mjesečno od Grada društvo dobiva 5000 kuna, što je beznačajna cifra u odnosu na troškove, dok je ove godine Grad Zagreb za potrebe Veterinarsko-higijenskog servisa (poznatijeg pod imenom šinteraj) izdvojio 760.000, a još 1,6 milijuna kuna koštalo je preuređenje zgrade u kojoj je smještena ta zloglasna ustanova.
Kako drukčije okarakterizirati mjesto iza čijih se zidova pse ubija vješanjem čeličnom žicom ili umlaćivanjem, odnosno premlaćivanjem do smrti. Prema važećoj Gradskoj odluci o držanju pasa i postupanju s psima i mačkama, psi koji provedu u šinteraju sedam dana, a ne nađe im se vlasnik, ubijaju se. Propis nalaže da to treba učiniti na bezbolan način, dakle smrtonosnom injekcijom, no u praksi se to ne provodi. Čelična žica jeftinija je od injekcije.
»Osmi dan ja preuzimam sve pse i za 60 posto njih odmah pronalazim udomitelje, dok ostale smještam u privatne hotele kojima plaćam pet njemačkih maraka po psu za jedan dan čuvanja i hranjenja. Najteže je udomiti skotne kuje, te stare ili ranjene pse. Mnoge pse šinteri rane prilikom hvatanja, jer ih love čeličnim omčama kojima ih i vežu u kombiju, pa psi nerijetko imaju krvave rane oko vrata. Dva zagrebačka privatna veterinara koji žele ostati anonimni liječe moje pse besplatno, dok mi na Veterinarskom fakultetu ponekad namjerno naplate više nego što bi trebali«, pojašnjava Ana Horvat. Dodaje da su joj donedavno noću iz šinteraja prijetili porukama poput: »kravo stara, noge ćemo ti polomit«.
»Nakon što ih je, na moju molbu, posjetila policija, prijetnje su prestale. Ne razumijem zašto im smeta što spašavam životinje, jer bi nam to trebao biti zajednički cilj«, kaže gospođa Horvat. Problem je u tome što ona u šinteraj dolazi ponedjeljkom i petkom, dok ostalim danima nema pristupa, te se vjerojatno događa da dok nje nema, šinteri neke pse ubiju. Neke, smatra ona, ubiju i u kombiju čim ih ulove. »Preuzimam brigu za sve pse koje zateknem u kavezima šinteraja, a ističe im sedam dana. Ne mogu raditi selekciju, jer su svi oni žrtve ljudske nebrige i treba im pomoći. »To mi zasad uspjeva jer novac dobivamo od sponzora i samih građana, no to nije trajno rješenje«, napominje Horvat.
Društvo Noina Arka koje, zahvaljujući nekoliko entuzijasta predvođenih Helenom Fink, trenutno brine za stotinjak pasa također od grada dobiva 5000 kuna mjesečno. To je trenutno jedino zagrebačko utočište za pse lutalice. Do kada će tako i ostati, ovisi o Gradu kojem nedostatak proračunskog novca ne može biti isprika. Metropolu ne čine samo nove ulice, tramvajske pruge ili sportski objekti, već i odnos njene vlasti i svih građana jednih prema drugima, ali i prema životinjama jer i one, ne možemo od toga pobjeći, žive s nama na istom asfaltu.