PISMA ČITATELJA

ELEKTRONSKO IZDANJE

WWW ARHIVA

VAŠA PISMA
Pošaljite Vaše pismo Vjesniku

vjpisma@mail.vjesnik.com
Pisma za urednika rubrike

Ivo Andrić izjašnjavao se pred Vidmarom i Javoršekom kao Hrvat

U Vjesniku od 25. kolovoza (Pisma čitatelja) Gojko Borić piše o Ivi Andriću i ovo: »Meni je prof. Jonke rekao da je Andrić zapravo nezakonito dijete jednoga bosanskog franjevca čiju je majku prihvatio jedan dobar čovjek, proglasivši dijete svojim.«
Jedan naš »saboraš« (Mihanović) prije par godina javno je izrekao sličnu »istinu« o Andriću. U Vjesniku, na ovomu mjestu, Andrićev mu nećak prijeti da će ga dati sudu, jer mu kleveće strica.
Dobar katolik i Hrvat Antun Andrić svoju Katarinu rođenu Pejić upozna početkom 1892. Ivo im se rodio u noći od 9. na 10. listopada 1892. u Travniku (na oči oca i majke), Zelenjak 13.
Antun će Andrić skoro umrijeti i boležljiva Katarina maloga Ivana daje na čuvanje Antunovoj sestri nerotkinji Ani, udanoj za žandarskog narednika Ivana Matkovčika, koji će u službi napredovati, mijenjajući mjesta koja će Ivi/Ivanu postati okosnicom romana.
Nikada Ivo Andrić nije prežalio zagubu očeva groba, koji je raskopan (i kosti bačene) oko 1900.
Dakle: laže se glede Andrićeva dolaska na svijet.
Borić piše: »Andrić je počeo pisati srpskim jezikom zbog (valjda: radi!) karijerističkih razloga.« To je još jedna »hrvatska« dokumentaristička laž!
Na ekavicu se Andrić zadnji »prebacio«, dok su Krklec, Krleža i Šimić (Ujević je samo nasamaren!) ekavicu bespogovorno prihvatili »po već zadanim opšteprihvaćenim idejama« Skerlićevim.
Iako su Andrićeve pripovijetke, tri knjige, naslovljene Pripovetkama, to je zato što je takva praksa uobičajena (knjige su objavljene u Beogradu), Andrićev je tekst ijekavski, leksika znakovita za hrvatski jezik, čak hrvatskija od učitelja mu Matoša.
Samo jedna rečenica Andrićeva u vrijeme kada hrvatski pisci naveliko ekaviziraju: »Tada se, u jednoj morači rzavskih bregova, zaglibi turski top, na brijegu poslije glasinačke bitke. A nekoliko sati iza toga...«
Dakle: hrvatsko do povratka u Beograd, 1941.
Ne postoji nijedan papir kojim Andrić potpisuje srpsku narodnost. Josip Vidmar prema Josipu Brozu i Ivi Andriću bio je više nego otvoren.
»Ne, druže Andriću, po svemu ti si Hrvat«, kaže Vidmar Ivi Andriću.
»Čujte, druže Vidmar, ja nikada nisam poput Svetoga Petra zatajio ono što jesam. Ako mi vi govorite da sam Hrvat, ja kao Hrvat tome nemam što dodati«, nejednom su mi slovenski književnici Vidmar i Javoršek opetovali Andrićev odgovor Vidmaru.
Savjetujem čitatelju da pogleda Jandrićevu ili Lukićevu knjigu o Ivi Andriću. Tamo će naći i ovo: 1971. na Sajmu knjiga u Beogradu ispred »štanda« Matice hrvatske ili NZMH Ivo će Andrić: »Vidite kakve sve pogrde o meni govore ovi moji?! Najbolje da ove moje zaobiđem!«
Andrićevo prihvaćanje ekavice u godinama rata i kasnije posve je logično, iako je tű prisutna više tuđa ruka, manje njegova.
Bio je čovjek popustljiv, zahvalan svakomu tko bi mu dobronamjerno uputio primjedbu.
Borić piše: »Šveđani su se odlučili za egzotičnog Andrića, a ne (...) za Krležu«.
Ruku na srce: Krleža, koji se ipak dorekao do 1939.godine, Nobela oko 1960. i ne zaslužuje. Budimo ljudi!
Andrić postaje pravi pravcati Andrić poslije 1945. Jasno: Hrvat u ekavskoj parasrpštini, koja je daleko od dobre srpštine. Dobrom srpštinom npr. piše Bora Stanković, do danas najdorečeniji srpski prozaik.

RADOSLAV DABO
Ljubljana

Stambeni zajmovi uz potporu države (2): Beskućnicima se žuri

Zamisao saborskoga zastupnika dr. Đure Njavre za stvaranjem novoga stambenog sustava u Republici Hrvatskoj poput onoga u zapadno-europskim zemljama - pomalo blijedi s obzirom na to da se još ne provodi.
Je li izostala solidarnost, briga i suosjećanje za beskućnike?
Još u drugoj polovici 1996. godine gospodin Njavro počeo je promišljati o novom stambenom sustavu i uvjetima financiranja i zbrinjavanja beskućnika. Često puta javnost je obavještavana kako nam se sprema ljepša stambena budućnost. Tako u Vjesniku od 4. studenog 1996. godine piše:
»Povoljni stambeni krediti, uz jedan posto kamata, na 30 godina već od 1997. godine«.
Bila je to optimistička vijest ne samo za one koji su očekivali krov nad glavom nego i za tisuće nezaposlenih građevinskih radnika koji žive od stanogradnje. Razmišljalo se i o tome kako će povoljni stambeni zajmovi poticajno djelovati na povratak iseljenika iz dijaspore te na zaustavljanje daljnjeg iseljavanja mladih, osobito stručnih kadrova, ali i potaknuti porast nataliteta u nas. Prednost kod dobivanja zajma predviđena je za mlade bračne parove s više djece.
S takvim optimizmom krenulo se u bolju stambenu budućnost prije dvije godine.
Početkom 1997. godine i neke banke su se zainteresirale za ulaganje svojih sredstava s onim iz državnog proračuna, pa se računalo na velika poticajna sredstva i ostvarenja stambenog buma u Hrvatskoj.
Još u proljeće iste godine izrađena su dva zakonska prijedloga za dugoročno financiranje i poticanje stanogradnje, Zakon o stambenoj štednji i državnom poticaju stambene štednje i Zakon o fondu za dugoročno financiranje stanogradnje uz potporu države. Ovdje je riječ o ovom drugom zakonu.
Nakon, duge procedure, oko rada i usuglašavanja zakonskih prijedloga na saborskim odborima i drugim državnim tijelima, duljim od godine dana, 3. listopada 1997. usvojena su konačno oba spomenuta zakona, i stupili na snagu 1. siječnja 1998. godine.
Kako bi Zakon o fondu za dugoročno financiranje stanogradnje uz potporu države mogao normalno funkcionirati, Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja trebalo je u roku od 30 dana (1. veljače 1998. godine) donijeti Pravilnik o uvjetima, mjerilima i postupku odobravanja i subvencioniranja stambenih kredita.
Taj pravilnik donesen je tek 16. travnja iste godine. Nakon što je donesen taj Pravilnik stvoreni su konačno zakonski uvjeti za daljnji rad na dodjeli kredita.
Nekoliko mjeseci nije se događalo ništa, a onda je pred same godišnje odmore u Vjesniku od 10. lipnja objavljen poziv građanima za podnošenje zahtjeva za zajam, i to u roku od tri mjeseca, zaključno s 15. rujnom 1998. godine.
Tvako dug natječajni rok nije uobičajen u Hrvatskoj, čak i kad se radi o izgradnji kapitalnih investicijskih objekata, a kamoli za dodjelu stambenih zajmova, pa su beskućnici rekli kako birokraciju ne zanima sirotinja.
Nakon toga dugog roka oko podnošenja zahtjeva za kredite, dolazi još jedan rok, objava rezultata natječaja. Nakon dva mjeseca i pet dana (Lista objavljena 19. 11. 1998. u Vjesniku) administracija je uspjela svrstati prvih 1979 sudionika u natječaju za dodjelu stambenih zajmova, pa proizlazi da se nalazimo u kamenom dobu, a ne u eri kompjutora i računara koji mogu takvu rang listu načiniti za nekoliko sekundi.
Dakle, raspisivanje natječaja i utvrđivanje rang liste trajalo je oko pola godine, a nakon što je lista javno objavljena, dan je žalbeni rok koji još uvijek traje. Što reći? Što je previše, previše je!
Sada kada je sve gotovo, pa se i redoslijed imena beskućnika na rang listi zna, još uvijek je upitno kada će i prvi beskućnici dobiti stambeni zajam i hoće li ga uopće dobiti jer Nezavisni sindikat znanosti osporava Zakon o Fondu za dugoročno financiranje stanogradnje uz potporu države i Pravilnik o uvjetima, mjerilima i postupku odobravanja i subvencioniranja stambenih kredita, jer smatra da je dobna granica podnositelja zahtjeva protuustavna.
I na kraju, sjetimo se samo mnogobrojnih zakona koji su donašani po hitnom postupku, u najkraćem mogućem roku, a kada su u pitanju beskućnici, onda se nikomu ne žuri.
Sve izneseno je samo djelić stambene bijede koja nas godinama prati pa je krajnje vrijeme da se odgovorni na tome zamisle i ulože više truda za rješavanje ovog problema.

mr. GRGA JELINIĆ
Zagreb