GLEDIŠTA

ELEKTRONSKO IZDANJE

WWW ARHIVA

Tjera li lisica izbore?

Možda se u Hrvatskoj sprema neka nova »Lisica« koja pokušava istjerati prijevremene izbore? Uskoro ćemo i za to saznati! No, kako stvari stoje, zasad nikakva slična »životinjica« neće natjerati stranku na vlasti na prijevremeno ispitivanje podrške birača. Dakle, vidimo se na izborima, za godinu dana!

Ovih predbožićnih i novogodišnjih dana kao da svi političari nastoje srediti neke svoje unutarstranačke ili međustranačke »završne račune«. Ali, čine to nekako nezgrapno, površno ili tek protokolarno. Zaredali su zahtjevi za parlamentarnim istražnim povjerenstvima: oporbena šestorka traži ga zbog otkrivanja istine o radu obavještajnih službi, Đapić upućuje prijedlog da bi se utvrdilo tko je donio odluku o oduzimanju oružja Teritorijalne obrane Hrvatske davne 1990., a Budiša, ogorčen hadezeovom tvrdnjom da je on autor tajnog plana »Lisica«, zahtjeva istragu kako bi se saznale sve okolnosti i autori tog plana napravljenog prije četiri godine. Tomčićeva se stranka pripremala proteklog tjedna za izbornu subotnju konvenciju, a pripadnici središnjeg stranačkog tijela HDZ-a konačno su dobili priliku, koju doduše nisu najbolje iskoristili, da se isplaču jedni drugima na ramenu.
Tjedan koji je, eto, iza nas, počeo je dugo očekivanom prvom sjednicom Središnjeg odbora HDZ-a na koju su se neki dešperatni hadezeovci uputili »nabrušeni«, čvrsti u stavu da će otvoriti dušu i »svima sve u lice reći«. Njihova je volja tijekom sjednice splasnula, pa je umjesto njih, kao svojevrsni glasnogovornik malog čovjeka (a takve, više je puta istaknuto, uglavnom zastupa većinska stranka) progovorila Vera Stanić.
Naoko, bio je to tek emotivan govor stranačkog glasnika koji zbog vlastite čiste savjesti može »gospodaru« donijeti i loše vijesti. Ničim se nije okoristila, niti je nešto stekla u hrvatskoj državi, njene političke ambicije završavaju časnim trostrukim statusom zastupnika u Hrvatskom državnom saboru, od prvih je dana sudjelovala u stvaranju države, njeni su roditelji stradali zbog državotvornih ideja, a njena pripadnost stranci nikada nije dovedena u pitanje. Iako je govor djelovao pomalo patetično zbog prepoznatljivog »ženskog rukopisa«, u suštini, bilo je to ipak balansirano političko slovo. Na samo stranicu i pol nanizani su povijesni uspjesi HDZ-a - stvaranje države (himna, grb, cjelovitost teritorija), briljantni uspjesi Hrvatske vojske, stabilna kuna, ali i bolne istine - zloporabe u pretvorbi, divljanje privatnog poduzetništva, erozija javnog morala, bahato ponašanje pojedinaca u vlasti, prebacivanje privatnih troškova na poduzeća, izbjegavanje poreznih obveza...
»Mnogo je onih koji su debelo naplatili svoje domoljublje, pa i dok je Hrvatska krvarila. Želja za brzim bogaćenjem postala je gotovo opsesija. Zbog neučinkovitosti kažnjavanja, država se krade na svim razinama. Od 1192 prijave financijske policije, nitko nije završio u zatvoru. Nabujala administracija, preskupa država, osiromašeni umirovljenici... Narod koji je do jučer ginuo za svoju državu, gubi povjerenje u nju. S takvim se narodom lako manipulira - tek lijepim riječima«, zaključila je Vera Stanić, žaleći za duhom zajedništva iz barake u Savskoj, za vremenom vizije o idealnoj Hrvatskoj. Rekoše nam neki hadezeovci da su odustali od svoje rasprave »jer što još nakon toga govoriti?!« Predsjednik stranke dr. Tuđman najduže je pljeskao.
No, rekla bi Vera: »Vrijeme pred nama je kratko i neće nam biti sklono, a toliko je toga što treba uraditi kako bismo vratili povjerenje malog čovjeka.«
Koliko kratko? Jedna je cijela godina do izbora, makar zbunjuje najava o osnivanju hadezeovog izbornog stožera već početkom veljače slijedeće godine, uz istodobne tvrdnje da će izbori biti redovni, što znači u prosincu slijedeće godine. Zbunjuje zbog toga što se u zapadnim demokracijama izborni stožeri osnivaju otprilike tri mjeseca prije izbora. S nestrpljenjem se očekuje koga će Tuđman imenovati predsjednikom izbornog stožera, jer to će pokazati tko je stvarni predsjednikov politički miljenik, čovjek potpunog povjerenja i stvarne političke snage.
Posljednja imenovanja suštinski su nebitna, ona su trebala i na formalnoj razini, na razini predodžbe, pokazati opredjeljenje stranačkog vodstva da stranka jeste i ostaje središnja, narodna. Kako Tuđman mora neprestano svijetu davati dokaze da HDZ nije stranka koja pali lijevi žmigavac a vozi desno, i posljednja su imenovanja potpredsjednika i »strukovnih« tajnika prilog tome. Doprinos takvoj politici je i nepobitna činjenica da su hadezeovci koje godinama označavaju radikalno desnim, primjerice Pašalić, imali na sjednici Središnjeg odbora politički najtemeljitija i tolerantna izlaganja. Da čovjek nije znao tko govori, pomislio bi kako sluša stajališta nekog hadezeovskog ljevičara!
Je li shvaćeno glavno pravilo za uspjeh u demokratskom političkom sučeljavanju - vući poteze koje suparnici ne očekuju? I drugo, da je u demokratskoj političkoj utakmici retorika ne manje važna od samog sadržaja? Uglavnom, pravila su prihvaćena, makar se još mogu čuti i takve izjave: »Pripadam hadezeovom centru, ali ovisno o okolnostima, mogu biti lijevo ili desno«!
Hadezeovci će očito morati lukavo baratati riječima jer oporbenu šestorku samo HDZ, svojim grubim riječima i nesmotrenim potezima, može homogenizirati i održati. Interesne stranačke razlike toliko su velike, a različitosti njihovih vođa toliko jake da se teško mogu održati na okupu, čak i da nema programskih razlika. Ne mogu djelovati bez koncenzusa, a on bi, u doista demokratskom parlamentu i pravoj političkoj utakmici, toliko često dolazio u kušnju, da bi prije ili kasnije »ljubav« morala puknuti. Pričao nam je jedan odmetnuti član HSLS-a kako su veliki problemi u njegovoj bivšoj stranci nastali kada je pokrenuta inicijativa o osnivanju, takozvane, liberalne Vlade u sjeni. Dugotrajnu raspravu o podjeli ministarskih fotelja jedan je uvaženi član nestrpljivo prekinuo uzvikom: »Požurite, novinari čekaju na objavu imena!«
Ovih je dana i čelnik SDP-a, Ivica Račan, izjavio kako je bilo nesporazuma u šestorki zbog sličnih razloga. »Pisalo se, uz svjesnu ili nesvjesnu pomoć nekih od nas, o zajedničkom koalicijskom programu, o stvaranju formalne koalicije, o tome da smo još pola koraka do podjele ministarskih mjesta. Ja sam na takve teze reagirao vrlo odlučno. Naime, govoriti o koalicijskoj Vladi, neovisno o tome što građani misle o naših šest stranaka, govoriti o koalicijskom programu, tražiti da se to sada učini na paritetnom načelu - sve to znači da nama građani i izbori uopće i nisu potrebni, što je, moram tako reći, iznimno nepolitički i glupo. Koalicijske vlade i koalicijski programi nastaju na temelju izbornih rezultata. Ovaj događaj, zapravo, zaoštrava pitanje karaktera i ciljeva okupljanja šest oporbenih stranaka.«
Pametnom - dosta! Očito, oporbena je šestorka o tome raspravljala, makar su izbori daleko, a ptiček još na grani. Možda i stoga što je netko baš ovih dana pustio lijepak: počelo se u kuloarima pričati da bi vladajuća stranka, u izmjenjenom izbornom zakonu, mogla zabraniti prijeizborne koalicije! Jesu li se možda malo strančice »zalijepile«, pa su unaprijed htjele izvući »bjanko ministarsku mjenicu«? Nepotrebno. Jasno je da HDZ u ovim okolnostima »posebnog promatranja« to ne može i neće učiniti. Bio bi to nedemokratski presedan. Ali iz prirode parlamentarne demokracije proizlazi da se stranci koja je osvojila najviše zastupničkih mjesta u Domu parlamenta u kojem se bira Vlada, nakon izbora, i bez obzira je li sustav polupredsjednički ili čisti parlamentarni, povjerava mandat za sastav Vlade. Ako u tome, preko svog mandatora, ne uspije, tada se mandat povjerava drugoj po redu stranci po broju osvojenih mandata.
Kako je, zapravo, u politici lako manipulirati i kako doista nije nikada onako kako nam se čini! To najbolje možete vidjeti ukoliko prolistate famozni plan »Lisica« koji je ovog tjedna stigao pred zastupnike i usporedite ga s raskolničkim događanjima u Liberalima prije četiri godine. Uopće i nije za nas laike bitno, je li ga napisao Budiša da bi uništio stranačku protivničku frakciju, ili Vilfan, da zadobije prevlast nad Budišom, ili HDZ preko svojih »krtica« da bi uništio konkurentski HSLS ili CIA da bi odabrala svoga »konja« za izbornu trku i postizborni upliv. Tko ga je god pisao, znao je vještinu uništavanja stranke - a dokaz je da je stranka doista raspolovljena.
Plan sadrži niz zanimljivosti, od toga koliko je potrebno da bi se »strukturirala« nova većina u stranci (godina dana), kako to učiniti (nikako osnivanjem frakcije!), na koga »udarati« (Vilfana, Fižulića, Kovačevića). Iznijet ćemo tek neke zanimljivosti kako biste izgubili iluzije o politici, ako ih još imate.
»Vi niste formalno frakcija, iako se o tome radi. Pokazalo se, naime, da su svi dosadašnji pokušaji djelovanja i formiranja frakcija u strankama propali već u početnoj fazi«, kaže se u programu i navode primjeri neuspješnosti frakcijskog odvajanja: Mesić - Manolićevog puča u HDZ-u (dodajmo i najnoviji (slučaj Šarinić), raskola u HSS-u kada je nastala potpuno nova stranka bez utjecaja na maticu, SDP i IDS-a čije su se frakcije odvojile ali bez posljedica na stranku, HSP... Niti jedna frakcija na hrvatskom političkom prostoru nije, sve tamo od 1990. godine, osvojila premoć unutar bilo koje stranke, već se odvajala i, demotivirana, iscrpljena, etiketirana i napuštena - propadala. Zašto? U planu »Lisica« to detaljno objašnjavaju.
»Pojedinci nisu shvatili, zbog oholosti, prepotentnosti i beskompromisnosti, ulogu moći u politici. Krivo smatrajući da su dovoljno jaki, zaprijetili su stranci frakcijom. Niže bi članstvo uhvatio paničan strah na kojoj je strani bolje biti. Oni ne razmišljaju, već djeluju po instinktu, iskustvu i vrijednosnom sustavu. Kako je frakcija uvijek manjina, a bez podrške u nižim razinama - nisu imali nikakve šanse, osim vatrene retorike na izbornim konvencijama. Rezultat: ili nisu dobili, ili su izgubili podršku. Ovakvi slučajevi »polupuča« još više mobiliziraju i učvršćuju stranku.
Zato objavljivanje frakcije nije dobro, jer vas suparnik, premda i on ima »putra na glavi«, odmah optužuje za »izdaju« i »razbijanje« i lukavo pokazuje kako on ima organizaciju, a vi je tek stvarate. Optužit će vas da niste lojalni, a ljudi vole lojalnost, kako u obitelji, na poslu, tako i u stranci«.
I tako pisci »Lisice« daju detaljne upute kako uzeti prevlast u stranci ne stvarajući frakcije, kako poticati raskole, kako širiti mrežu »jokera« u stranci, kako pratiti poteze suparnika i ometati ih u radu ubacujući propagandne zamke i udice, kako razraditi strategiju napada, a da se ne otkriju stvarne političke namjere, to jest, osvajanje političke moći. »Ponavljam: najprije širiti utjecaj u stranci, graditi čvrsti lokalni oslonac, forsirati sazivanje konvencije, ulaziti u javne polemike tek kad ste spremni, a to znači kad imate barem jednu trećinu sigurne potpore. Jasno, morate imati i veliku želju za uspjehom.«
Na jedanaest gusto tipkanih stranica svašta se sličnog dade pročitati, i svašta naučiti. Nije važno tko je plan napisao i tko ga je pokušao provesti. Treba samo imati »snažnu želju za uspjehom« i - dobar želudac! Tko zna, možda se i ovih dana u Hrvatskoj ostvaruje neka nova »Lisica« koja pokušava istjerati prijevremene izbore? Ne bojte se, uskoro ćemo i za to saznati! No, kako stvari stoje, zasad nikakva slična »životinjica« neće natjerati stranku na vlasti na prijevremeno ispitivanje podrške birača. Dakle, vidimo se na izborima, za godinu dana!

Tko su mumije hrvatskog konzervatizma?

Prošlosti se ne može pobjeći. Svatko od nas ima svoju osobnu prošlost, svatko ima obiteljsku prošlost, a svi zajedno dijelimo prošlost svojega naroda. I oni čiji su se pretci željeli stopiti s tuđincima, i oni čiji su pretci smatrali da su pobjegli vlastitoj nacionalnosti utapajući se u tuđi jezični, kulturni ili politički okvir, i oni koji sami danas žele pobjeći sudbini svoje zajednice, svi oni ipak naposljetku pripadaju našemu zajedničkom pamćenju, našemu zajedničkom hodu. Oni koji su se zbog koristoljubivosti dodvoravali tuđincima, pa javno prezirali svoje, donijeli su toj našoj zajedničkoj prošlosti nešto sramote, a oni koji su čak i svojom žrtvom potvrđivali hrvatsku težnju slobodi, donijeli su svjetla prema kojima se naš hod može ravnati u bilo kojemu mraku. No, sramotni ili hrabri, svi mi činimo ukupnost hrvatske sudbine i njome smo određeni.
Obilježeni smo i onom davnom i onom nedavnom prošlosti. Obilježeni smo i sedamdesetogodišnjim razdobljem Jugoslavije, i četrdesetpetogodišnjim razdobljem komunizma. Nisu to samo neki među nama, nego svi. I oni koji su tada živjeli, kao i oni koji nemaju vlastita pamćenja iz toga razdoblja, nego su im djedovi i bake ili očevi i majke sudjelovali u životu Jugoslavije. Jugoslavija je bila, a dobrim dijelom i ostala odrednicom naše ukupne političke građe. Neki su bili oduševljeni »jugoslavenima«, neki su od prvoga dana bili njezinim protivnicima, neki su bili zanesenjacima u sveslavenstvu i južnoslavenstvu, neki su bili proračunanim korisnicima obiju Jugoslavija. Neki su bili idealistički povjerovali komunističkomu obećanju, koje je isprva propovijedalo mir i pravdu na zemlji, dobrotu i jednakost, a završilo u prevari, laži i nasilju. Neki su od prvoga dana znali kako je u pitanju razrađeni sustav moći manjine nad većinom, i svjesno su prihvatili idealizam kao savršeno sredstvo manipulacije dobronamjernim ljudima.
Život uronjen u laž
Hrvatska sadašnjost obilježena je ne samo tim odnosom naših predaka prema južnoslavenstvu i njegovoj okrutnoj prevari, ne samo odnosom prema komunizmu i njegovoj opakoj prevari, nego i sedamdesetogodišnjim stvaranjem zakrabuljenoga nemorala, koji je sebe naopako ustoličio kao novo ćudoređe.
Vrijednosti su sedamdeset godina postupno iskrivljavane, opaki su postali uzorima, a dobri proglašavani opasnima. Život je bio uronjen u laž, a laž je postala i najčešćim ili čak jedinim modelom opstanka, u društvu koje je, zbog ovoga ili onog izmišljenog razloga, neprestano prijetilo životu pojedinaca. Vrijednosti su još tako ispremiješane, da ne bi bilo dostatno kazati ono što je do jučer u komunizmu bilo bijelo, to vam je, zapravo, crno, a ono što su jugoslavenski komunisti proglasili crnim, to je, zapravo, bijelo.
Ljudi uronjeni u laž i grč opstanka nisu nužno i sami postali dijelom komunističkoga vladajućeg sloja, ali su i nehotice postali dijelom prevare.
Ne samo što danas u Hrvatskoj treba obnavljati sustav vrijednosti, i ljude opetovano učiti temeljima života u zajednici zapisanima još u Staromu i Novomu Zavjetu, ne samo što ljude treba pokušati vratiti uzajamnomu poštivanju i obziru, nego treba ozbiljno, i po mogućnosti iskreno, propitati vrijednost i značenje uvriježenih socioloških i političkih pojmova, koje već rabimo ne razmišljajući o njihovu suvremenom odjeku.
Jedan od takvih pojmova nesumnjivo je »konzervativizam«. Gotovo redovito, gotovo svaki dan pronaći ćete ga vezanoga uz opis ili kritiku HDZ-a, i općenita predodžba o toj stranci svodit će se u glavama širokoga kruga ljudi, ali i u glavama onoga užeg kruga političara i politologa na - konzervativizam. Pojam je po sebi, dakako, opterećen povijesnim značenjima, i europska ga politika vezuje uz svršetak osamnaestoga i početak devetnaestog stoljeća, na tadašnju suprotstavljenost branitelja postojećih državnih ustroja s novodolazećim idejama prosvjetiteljstva i francuske revolucije i zahtjevima za sveopćim - muškim - pravom glasa. Dakle, povijesno bismo konzervativizam mogli lako obilježiti, i tada bi on bio neupotrebljiv u suvremenom kontekstu. U glavama pravovjernih socijalista, konzervativizam će još biti obilježen kao imanentan desničarstvu, pa čak i kao implicitna osobina nacional-socijalizma. Ipak, u takvomu shvaćanju konzervativizma više je riječ o emotivno obojenomu pristupu političkoj zbilji, o svojevrsnomu fanatizmu i o praktičnom puritanizmu, koji nema nikakve zbiljske veze s realističkim shvaćanjem političkih kretanja.
Konzervativizam nije i ne može biti ništa više od onoga što pojam sam po sebi definira. To je političko-filozofski pristup koji teži očuvanju onoga što smatra najboljim u postojećem društvu. Kadikad konzervativizam nastoji očuvati postojeći sustav, jer ga smatra najboljim i jedinim za sva vremena, a kadikad je reakcionaran, to jest u situaciji gubitka vlasti nastoji odmah opetovano uspostaviti društvene oblike, što su postojali prije promjena.
Ako se slažemo, a riječ je ipak o temeljnim istinama, kako smo nužno obilježeni prošlošću, na pozitivan ili negativan način, tada sebi danas moramo postaviti pitanje što može danas biti konzervativizmom u Hrvatskoj. Koja pojava ili koji društveni oblik može odgovarati jednostavnoj definiciji što je pojam konzervativizma sam nudi?
Netom smo izišli iz druge jugoslavenske mnogonacionalne aglomeracije. Ova druga bila je utemeljena na prethodno oblikovanom karađorđevićevskom »jugoslavenstvu«, koje je sada prepravljeno u »bratstvo-i-jedinstvo«, i bila je prožeta, namočena u komunizam. Komunizam je tu doista služio najviše kao tekućina za održavanje besmrtnosti, kao jamstvo zaustavljenoga vremena, kao otopina u koju se uranja tijelo ne bi li se oprlo prirodnomu procesu starenja, umiranja i truljenja. Komunizam je u drugoj Jugoslaviji, dakle, bio kemijskim pomagalom očuvanja postojećega sustava, kemijskim pomagalom političkog konzervativizma.
Ako pogledamo još jednu fazu unatrag, tada je Hrvatska kratkotrajno imala oblik NDH, oblik koji svoju političku valjanost političku trajnost, pa čak ni valjanu političku ustrojenost nije uspio dokazati. Ta je država, uz mnoge tragične političke pogreške što ih je počinila, svojom nepromišljenošću i političkim nesnalaženjem, još i nesretno kompromitirala valjanu i svetu ideju hrvatske slobode, te hrvatsku slobodoljubivost ili državotvornost za dugi niz godina.
Prije nje Hrvatska je bila dijelom prve Jugoslavije. U političkom smislu, i ta prva, kao i ona druga, bila je posve usmjerena prema uspostavi srpske prevlasti i prema srpskomu gospodarenju nad drugim narodima. Kako nije ni tražila a ni imala nikakvu ideološku krinku iza koje bi skrivala svoje velikosrpsko nastojanje, ona se može opisati isključivo - kao utjelovljenje srpske osvajačke želje.
Prije nje Hrvatska je osamsto godina bila dijelom austrijskih i mađarskih državnih tvorba, u koje je upala vlastitom krivnjom i vlastitom tragičnom glupošću.
Vratimo li se jednostavnomu i temeljnom objašnjenju pojma konzervativizma, moramo se upitati, gdje, u kojemu od opisanih modela, možemo pronaći trag današnjim hrvatskim konzervativcima, i u kojoj se političkoj skupini oni danas nalaze, ili čak skrivaju. Tko to danas svima silama održava neki prethodni društveni sustav, ili tko to - reakcionarno danas pokušava obnoviti prethodni politički i društveni sustav? Vidimo li na hrvatskoj pozornici stranku ili političku skupinu koja bi težila obnovi austro-ugarskih oblika? Ima li u Hrvatskoj kakva monarhistička prohabsburgovska politička snaga, koja s programom obnove toga carstva agitira u društvu, natječe se pred izbore ili na njima, koja posjeduje kakve novine ili radijsku postaju, koja organizira građanske skupine za pritisak? Nema. Na našemu, inače uistinu raskošnom političkom obzoru sa sedamdesetak stranaka, nema ni jedne austro-ugarske. Čak i potomci obitelji Habsburg danas ovamo dolaze kao politički turisti, a davno već ne kao političari uprljane savjesti.
Ima li danas u Hrvatskoj sljedbenika karađorđevićevske Jugoslavije, koji bi težili obnovi te velikosrpske nesreće? Među napadačima na Hrvatsku, među srpskim osvajačima, dolazili su oni iz Srbije ili iz Hrvatske, bilo je mnogo onih koji su se uzdali i povezivali ne teritorijalne zamisli Ilije Garašanina, i smatrali to svojim političkim programima. Sljedbenici ili čak potomci obitelji Karađorđevića, dolazili su nam, iako s jasnom željom opetovanoga osvajanja Hrvatske, ipak samo iz Amerike ili Srbije, ostali su samo na razini incidenata, i nisu u Hrvatskoj uspjeli ostaviti nikakva traga.
Ima li u Hrvatskoj danas sljedbenika ili nastavljača NDH? Ima ljudi, ima i stranaka, koje bismo, sudeći prema poštivanju što ga iskazuju čak i Anti Paveliću, mogli nazvati političarima željnima obnove nekih prošlih oblika. Ipak, njihova zainteresiranost za NDH ostaje na razini simbola, a ne na razini obnove političkih oblika.
Ima li danas sljedbenika druge Jugoslavije, one komunističke? Ima li onih koji su i sami bili umočeni u otopinu komunizma, i u kojima je komunizam služio mumificiranju političkih ideja?
Komunizam je jedini sustav, a Jugoslavija jedina državna zajednica, na koju se suvremena Hrvatska izravno nastavila. Nositelji vlasti iz doba jugoslavenskoga komunizma jedini su još i danas politički aktivni. Komunisti su jedini, koji su u doba pojave hrvatskih državotvornih projekcija, za HDZ ustvrdili kako su u pitanju »opasne namjere«. Nema, dakle, dvojbe kako je izjava o »opasnim namjerama« bila duboko reakcionarna, kako je odražavala grčevitu odlučnost da se suprotstavi promjenama. Nema, dakle nikakve dvojbe kako je u pitanju jasno profilirani konzervativizam, koji odgovara svima definicijama konzervativizma.
HDZ se vrlo teško može svrstati u bilo koji opis konzervativnoga političkog ponašanja, jer nije se HDZ opirao društvenoj promjeni koju je sam donosio 1990. nego se bilo kakvoj promjeni postojećega stanja opirala Komunistička partija. Nastojeći čak i u svojemu nazivu do dana današnjega zadržati pojam »Partije« (Socijaldemokratska partija Hrvatske), ta se stranka po svim svojim značajkama pokazuje jedinim pravim nositeljem onoga negativnoga što se može pripisati konzervativizmu. Također, misao o Jugoslaviji, misao o bratstvu i jedinstvu, misao o bratskoj povezanosti sa Srbima, misao o ljudskim pravima kao nečemu ekskluzivno srpskom u hrvatsko-srpskim odnosima, misao o obećanomu raju socijalističke budućnosti - sve su to kompromitirane političke kategorije, koje pripadaju prošlosti u kojoj su se kompromitirale, i koje danas mogu još zastupati samo konzervativci.
Budući da u devet stoljeća hrvatske prošlosti nije bilo čvrsto formulirane političke zamisli o hrvatskoj državi, budući da ona nije imala neposrednih političkih oblika na koje bi se mogla osloniti, budući da je ta ideja pripadala tek političkom sanjalaštvu prominentnih hrvatskih političara i ideologa, njezino suvremeno ostvarenje ni po čemu ne može pripadati kakvomu hrvatskom konzervativizmu. Hrvatska državotvorna ideja je, po definiciji, u hrvatskim okvirima »najprogresivnija« (poslužimo se marksističkim rječnikom), ona je uistinu nešto novo, ona je doista napredna, i ona donosi posve nove društvene odnose. Upravo ona je bila onom korijenitom društvenom promjenom, koja je izazvala žestoku reakciju konzervativaca - komunista.
Nisam, dakako, ja prva koja je pojam konzervativizma primijenila na komuniste, tvrde branitelje zatečenoga sustava, jer taj je pojam tako primjenjivan već osamdesetih godina na ruske komuniste koji su se opirali bilo kakvoj promjeni sustava. Ipak, nužno je pojam konzervativizma u odnosu na jugoslavenski orijentirane komunističke »funkcionere« u Hrvatskoj, obrazložiti realnim okolnostima hrvatske politike i prošlosti. Nužno je, također, napokon jasno kazati kako je hrvatsko državotvorstvo preokret u hrvatskoj politici, koji uza se nosi sve pozitivne atribute političkoga i društvenog napretka.