PISMA ČITATELJA

ELEKTRONSKO IZDANJE

WWW ARHIVA

VAŠA PISMA
Pošaljite Vaše pismo Vjesniku

vjpisma@mail.vjesnik.com
Pisma za urednika rubrike

Za demografsku obnovu nužna državna potpora

Hrvatski državni sabor počeo je raspravu o državnome proračunu za 1999. godinu. Držim da u tom proračunu trebalo naći i izdvojiti sredstva za provedbu Nacionalnog programa demografskog razvitka.
Danas višečlana obitelj u Hrvatskoj trpi najviše. A to se ne bi smjelo događati u lošoj demografskoj situaciji kakova je u Hrvatskoj, gdje se sada premalo rađa djece i uz velik broj abortusa.
Vrijeme je za majke odgajateljice pa ako treba i oca odgajatelja. Jer uz povećanje rađanja presudan je dobar odgoj te djece, a bez jednog roditelja stalno tamo gdje je četvero i više djece - to nikako ne ide.
Na ovoj stranici u Vjesniku izneseno je mnoštvo stručnih i razboritih prijedloga u prilog provedbe navedene politike, a bio je i poneki zlonamjerni dopis, neshvatljivo pun zavisti pa možda i mržnje spram hrvatskog demografskog oporavka.Hrvatska mora izbjeći zabludu da se bez materijalne podrške i sigurnosti poglavito žene, majke, one koja rađa i odlučuje se za rađanje, može demografski pozitivno napredovati.
U propaloj Jugoslaviji simbolični dječji doplatak od onih 200 više ili manje dinara, a bez potpore ženi i majci - rodio je sadašnje negativno stanje.
Vladin prijedlog da se svakomu djetetu da dječji doplatak je za pohvalu, ali ta mjera nikako ne može zamijeniti ni u kom slučaju otezanje provedbe plaćenog statusa za majke odgajateljice.
Podosta obitelji upravo se glede Nacionalnog programa i ozakonjenog plaćenog statusa majke odlučilo za četvero djece.
Ne bi bilo nikako dobro kad bi te obitelji ostale prevarene i možda čak i s pravom se obratile Ustavnom sudu Republike Hrvatske i drugim instancama za ostvarivanje svojih zajamčenih obiteljskih prava.
To bi pogubno moglo odjeknuti kod mladih obitelji, pa ionako malo i slabo rađanje moglo bi biti još manje, s nesagledivim posljedicama.
Hrvatska mora još desetljećima voditi poticajnu politiku spram većeg rađanja, te ako dođe za pedeset godina do stvarnog demografskog oporavka,te sadašnje nužne i potrebite mjere u svako se doba mogu ukinuti i postaviti druge, potrebite i odgovarajuće tadašnjem stanju u Hrvatskoj.
Dakle, vrijeme je sada da se odmah i dosljedno provedu za hrvatski oporavak u rađanju dvije stvari Plana: plaćeni status za majke sa četvero i više djece i dječji doplatak za svako dijete, još iduće godine!

JURAJ PERKOVIĆ
Zagreb

Katoličke laičke udruge o Obiteljskom zakonu (3): Nitko nema pravo roditeljima oduzeti dijete

Članak 128. predviđa posvojenje djeteta i bez suglasnosti roditelja, a to je apsolutno neprihvatljivo. U članku se kaže da za posvojenje nije potreban pristanak roditelja: kojem je oduzeta roditeljska skrb, koji je potpuno lišen poslovne sposobnosti, koji je maloljetan, a nije sposoban shvatiti značenje posvojenja i kojim boravište nije poznato najmanje šest mjeseci i ne brine se za dijete.
»Posvojenje se može zasnovati protiv volje ili bez izjave uredno pozvanog roditelja s kojim dijete ne živi ako se taj roditelj izričito protivi zasnivanju posvojenja ili uskraćuje pristanak, a u većoj je mjeri zapustio skrb o djetetu dulje od tri mjeseca.«
Posvojenje bez pristanka roditelja omogućuje manipulacije i uzrokuje brojne probleme. A opet je alfa i omega centar. On pokreće i provodi postupak. Oduzima dijete roditeljima i roditelje djetetu, a potom mu dodjeljuje druge.
Autori u »Obrazloženju« (str. 13.) kažu: »Stoga je u najboljem interesu djeteta u tim slučajevima (pretpostavka da ga roditelji zanemaruju), da dobije nove roditelje koji će mu pružiti svu potrebitu ljubav i podršku«.
Tko to može dokazati? Možda se radi o interesima centra da se riješi brige o djetetu, tzv. slučajeva, a ne o »najboljem interesu djeteta«?
Skrb je jedno, a roditeljstvo nešto posve drugo. Roditelj je roditelj i ako u određenom vremenu ne skrbi za svoje dijete. Dužnost je zajednice da ga privoli na skrb, a ne da mu oduzima dijete. Dijete nije predmet koji se može oduzimati i davati ili, možda, prodavati.
Napomena nije slučajna, jer u čl. 125., st. 2. piše: »Iznimno posvojitelj može biti i stranac ako je to od osobite koristi za dijete«. A tko i kako može odrediti što je »od osobite koristi za dijete«? A tko i kako može odrediti što je »od osobite koristi za dijete«?
Radi se o predviđanju budućnosti i tko tu može biti siguran? Koji su kriteriji? Što je s nacionalnim interesom hrvatskog naroda? Zar ćemo odnarođivati svoje građane?
Pitanje je doista delikatno. Roditelji (posvojitelji) određuju ime posvojčetu, ono dobiva njihovo prezime, oni se upisuju kao roditelji u maticu rođenih, a osporavanje materinstva ili očinstva nije dopušteno (čl. 144. i 146).
Dakle, osporavanje materinstva ili očinstava nije dopušteno, a posvojenje je moguće i bez pristanka pravih roditelja. Nije li to zakonsko otimanje djece? Jesu li ona predmeti koji se mogu dodjeljivati komu se hoće?
Tko, osim Stvoritelja, ima pravo oduzeti dijete roditeljima i roditelje djetetu? Ne preuzimaju li time zakonodavac i centar za socijalnu skrb Božje ovlasti?
Naposljetku, unatoč prethodnom prigovoru da u zakonskom tekstu nije definiran pojam »obitelj«, definicija je izostala i u drugom Konačnom prijedlogu obiteljskog zakona. To je nedostatak, jer Obiteljski zakon mora precizno i jasno odrediti pojam obitelji, odnosno predmet svoga zakonskog uređivanja.
U Obiteljski zakon mora se ugraditi ustavno načelo prema kome »svako ljudsko biće ima pravo na život« (čl. 21. Ustava RH) i temeljno načelo u Hrvatskom državnom saboru prihvaćenog Nacionalnog programa demografskoga razvitka Republike Hrvatske, a ono glasi:
»Život čovjeka temeljna je vrijednost našega društva te ga treba štititi od začeća do prirodne smrti. Ta zaštita mora biti moralna, zakonodavna i zdravstvena.«
Razlikovati treba prijeko potrebnu dječju zaštitu (i od roditeljskog nasilja i zlostavljanja) od oduzimanja roditeljskoga prava na odgoj svoje djece i lišavanja roditeljskih prava uopće. Tko to, i u čije ime, može lišiti roditelja njegovih prava i dužnosti prema djeci?
Doista je zaštita djece jedno, a oduzimanje djece i roditeljskih prava nešto posve drugo. Djeca se moraju štititi, roditelji se mogu prekršajno kazniti za nasilje i zlostavljanje, ali oni ostaju roditelji i treba činiti sve da prihvate svoje roditeljske dužnosti i obveze.
Obiteljski odnosi se moraju štititi i kada su nezadovoljavajući, a ne olako rušiti i pogoršavati. Krute, formalno pravne intervencije tu ne pomažu. Potrebni su humaniji, stručni pedagoški pristupi.
Centri za socijalnu skrb nisu sveznajući i ne bi smjeli postati sveodlučujući! Nemaju oni ni kadrovske ni stručne potencijale za to. Mnogo je prihvatljivije rješenje da se u županijskim središtima osnuju dobro ekipirani obiteljski centri i savjetovališta u kojima bi, pored socijalnih djelatnika, radili i drugi stručnjaci različitih profila.
I to - pedagozi, psiholozi, pravnici, sociolozi, teolozi, liječnici, ekonomisti i drugi koji imaju pozitivan odnos prema braku, obiteljskim zajednicama i ljudskom životu od trenutka njegova začeća do naravne smrti.
Oni bi, mnogo bolje od centara za socijalnu skrb, mogli posredovati i pomoći u postupcima mirenja supružnika u slučaju sukoba, pružanju stručne pomoć kada su poremećeni obiteljski odnosi i u rješavanju svih drugih pitanja obiteljskoga života i obiteljskih odnosa
U ime Odbora Hrvatske biskupske konferencije za koordinaciju obiteljskoga pastorala u Hrvatskoj:

mr. sc. ZRINKA GREGOV
Zagreb