KULTURA

ELEKTRONSKO IZDANJE

WWW ARHIVA

BAJKA KOJA JE ZAVRŠILA U KIČU

Branislav Glumac: »Brijeg hijena« / »Glubra« / Zagreb, 1998.

PIŠE: IGOR MANDIĆ

Došlo neko takvo vrijeme, da se i Branislav Glumac (rođ. 1938. g.) odlučio upisati među hrabre spisatelje. Ne bi se reklo da je ranije iliti do jučer ovaj svestrani spisatelj (pjesnik, novelist, romansijer, polemičar i feljtonist, antologičar, autor monodrama i duodrama) ikako dizao svoj kritički pogled iznad površine svakodnevnice, ali svatko ima pravo prilagođavati se vremenu. U svome pripovjedaštvu do sada privržen stvari fantomskog »malog čovjeka« - u pravilu sirotog, bezubog, ograničenog i upišanog - on je sam sebi zadavao niski autorski vidik, pa tako kao pisac i nije mogao biti problematičan (već, dapače, tvorac i bestselera »Zagrepčanke«, koju je moja malenkost svojevremeno bila razdrobila u sitniš, ali sreća je da negativne kritičarske ocjene ne mogu ništa protiv uskusa šire publike). Sada, odjednom, Branislav Glumac visoko diže svoj nišan, pa pod sugestivnim naslovom »Brijeg hijene« ispisuje - kako mu se čini - čak »roman o hrvatskoj zbilji« ! Nažalost, nije tako, jer u ovom slučaju nije riječ o pripovjedno-kritičkoj prozi, koja bi demistificirala zbilju - sa stanovitim idejno-misaonim potencijalom, koji i kakav Branislav Glumac do danas nije očitovao - već o ponovljenom padu u šifrirani jezik. To je već prethodnih desetljeća bio obljubljeni način uzmicanja u hrvatskoj prozi, koji smo nazivali »ezopovštinom«.
Nemajući hrabrosti išta i ikoga imenovati - izvrdavajući se kako je uzaludno biti hrabar ako se zbog toga »može pasti u rešt« ili doći na »crnu listu«, kad je ionako dvojbeno treba li se umjetnost baviti režimskom mehanikom - naši su se pisci zadovoljavali aluzijama i alegorijama. Zbog toga - ni do danas (?!) - nismo dobili na čitanje niti jedno (iole zapamtljivo) pripovjedno djelo koje bi pretresalo život u socijalističko-komunističkome uređenju, ali pisano iz očišta (uvida iliti aspekta) kojeg neodvisnoga, recimo »samo« građanskoga pojedinca. Takav, »šifrirani jezik« - koji su sami autori otključavali isključivo u kavanskim isticanjima vlastite hrabrosti - nije se, bogme, mnogo oslobodio ni u »post-broznim« desetljećima. Utoliko i danas možemo svijećom tražiti onog hrvatskog pripovjedača, koji bi se u nezavidnoj državi usudio isticati istu takvu poziciju (kojega junaka u svom djelu!), a da ne bude nužno opredijeljen, kao što se to očekuje ili da ne ponovi pad u već dobrano istrošeno metaforičko pričanje. Branislavu Glumcu dogodilo se ovo potonje, što je utoliko očitije kad ni sam ne preza od toga da svoje pričanje okarakterizira kao »modernu bajku«. Toliko je barem svjestan dometa svoje hrabrosti, da mu je pametnije neka značenja natuknuti u dvosmislicama - više ili manje vješto zamećući identitet konkretnih osoba - nego se nerazumno založiti i izložiti u opasnijem prozivanju. Istini za volju treba znati, da ni sam Branislav Glumac »nije kriv« što je forumu »romana« nespretno izabrao za posao koji se u njoj više teško može obavljati i ispunjavati. On naprosto nije svjestan ili upoznat, da je alegorija u moderno vrijeme prestala biti strukturno važna u umjetničkoj prozi (ili onoj koji bi takvom htjela biti), jer su njene funkcije već preuzeli drugi oblici, posebno oni u masovnim medijima. Satira je, na primjer, takav alegorisjki postupak, a koji buja u novinama, nadomiještajući u hitroj i potrošnoj svakidašnjoj proizvodnji ono oko čega se neki pretenciozniji pisci u trudovima dugo muče. Promidžba i publicistika podjednako su prepune kojekakvoga podteksta, pa čemu bi još trebao i roman da nas poduči, kako u kojekakvim travestiranim (izopačenim, karikiranim) imenima - kao »Vladar«, »pjesnik-general«, »glumac-gradonačelnik« i sl. - trebamo potražiti kakvu ubojstvenu satiričku žaoku? Roman je već prekrupno kalibrirana forma za sitnu aluzivnost, da bi nam se isplatilo trošiti vrijeme na ono što stane u koji dobar članak. Zato je Glumčeva »moderna bajka« (valjda za veliku djecu?) kompromitirana već od početka (na književno-strukturnome planu), ali možda bismo i na tako nešto mogli dobrohotno pristati, kad bi u njoj prokazana značenja zbilje bila nešto dubokoumnije iskazana nego u bezbrojnim i prosječnim »pismima čitatelja« ili javnim građanskim upitima u konverzacijsko-kontaktnim radio i tv-emisijama. No, neku ozbiljniju pronicljivost u »Brijegu hijena« bolje je od početka ne očekivati, jer je ta kratka alegorijska priča (sumnjivo »hrabra«, u ozračju posvemašnje raspuštenosti govorenja, optuživanja, prokazivanja i međusobnoga pljuvanja) samo ambalaža za opća mjesta kakvima se nabacuje već i babe na tržnici.
U tom »romanu o hrvatskoj zbilji« najprije »neki Flo« (a ne kaže se ja li ovo klaunovsko ime ili prezime), »ponad samog Grada« (što je sjajna konkretizacija) kupuje »brijeg s ruševnom Kulom«, pa ovu nadograđuje i ograđuje, nikoga ne puštajući ni blizu. »Neki Flo« ponovno se javlja iz omiljele Glumčeve personaže »malih ljudi«, budući da je »okorjeli samac...bez obitelji, roda, prijatelja... s nešto beznačajne i jednolične prošlosti«, ali bogatog naslijeđa od oca »slavnog lovca na dragocjene aligatore«. Blizu šezdesetoj godini, on u svojoj krasnoj osami niti što radi, niti što misli (samo čuči), a postepeno se otkriva da je bio filmofil, izvanredan poznavatelj tenisa, kolekcionar rječnika i promatrač kukaca. Kad »Novi ljudi« iliti generalska svita oko njegova brijega odluče preuzeti i njegovu Kulu, on pokušava protestirati, ali kad se to pokaže neuspješnim angažira prijatelja Staklara, ljubičastih očiju, kose i bradice i s jednim staklenim okom, koji na njegov brijeg dovodi najprije tisuće ženskica (koje izvode striptiz »protiv« generala), a potom dovlači i svakovrsno oružje i eksploziv za finalnu bitku (koju bajkopisac ne opisuje, jer se zapis »izgubio u vremenu/mediju«?).
Na razini alegorije ili proširene metafore trebali bismo u ovome prepoznavati neke aktualne situacije, koje su ionako objektom (neuspješne) društvene kritike, ali kad se sve to ionako već trubi javno i glasno, pripovjedačevo šifriranje samo sebe čini smiješnim! To je ono prekasno upisivanje u (kvazi) hrabrost, a na području koje se već štiti svojom autonomijom (umjetnička proza). Bez rizika imenovanja i kaskanjem za čitavom povorkom već olinjalih općih mjesta - premda i to u kontradikciji njegova »sitnoga realizma« od ranije, jer njegov mali posjednik brani svoja prava unutar one iste vlasničke strukture, koju bi bajkopisac htio izrugati (a ne može, budući da nema što bitno idejno prigovoriti) - »Brijeg hijena« se od umišljene alegorije s lakoćom pretvara u karikaturu, dakle u proznu skicu koja je možda i dala ime kiču.

LAŽ KAO SRPSKA ISTINA

Josip Pečarić: »Srpski mit o Jasenovcu« / »Dom i svijet«, Hrvatski informativni centar i Hrvatski institut za povijest / Zagreb, 1998.

ŽELJKO KLIMENT

Prošle godine u Srbiji je dr. Milan Bulajić objavio knjigu »Nezavisna Država Hrvatska JASENOVAC - Sistem ustaških logora smrti - Tuđmanov jasenovački mit«. Na nju je knjigom »Srpski mit o Jasenovcu« odgovorio dr. Josip Pečarić detaljno raščlanjujući njene izmišljotine, falsifikate, pokazujući na njezinu primjeru kako izgleda krajnje tipičan i paradigmatičan velikosrpski »znanstveni« rad! A riječ znanstvenik i njezine izvedenice treba uvijek pisati u navodnicima kad se stavljaju uz Bulajića, jer on je sve suprotno od toga pojma, zbog mnoštva kvazi istina ispisanim na pozamašnoj količinici stranicaca što u nevježe budi strahopoštovanje. Iako takve knjige ne zavređuje našu pozornost, one su, kao što pokazuje povijest hrvatsko-srpskih odnosa, silno opasne, jer se njihovim idejama hrani srpska mitomanska svijest.
Inače, ta je Bulajićeva knjiga nastala i kao svojevrsni odgovor na djelo »Bespuća povijesne zbiljnosti« dr. Franje Tuđmana, a cijeli njegov »znanstveni« rad u funkciji je dokazivanja da su Hrvati genocidni te da to najbolje pokazuje logor Jasenovac (on ga piše u množini i od stranice do stranice prostire se na većoj površini). Bulajić »traži« i »nalazi« dokaze koji navodno potvrđuju tvrdnje Srpske pravoslavne crkve po kojoj je Jasenovac najveći srpski grad pod zemljom, manipulira brojčanim podacima o tamo poginulim logorašima, opsesivno i manijački napreže se ne bi li svijetu dokazao kako zbog Jasenovca Hrvati nemaju prava ni na svoju državu, niti na upravu nad ostacima jasenovačkog logora.
Podnaslov je te knjige »Skrivanje istine o beogradskim konc-logorima«, te je i to njena ravnopravna tema. Naime, Srbi su iz svoje povijesti posve izbacili činjenice da su u Beogradu za vrijeme Drugog svjetskog rata postojali logori u kojima su masovno ubijani Židovi. Jedan od njih bio je isključivo za Židove - primjer koji ne postoji ni u jednoj drugoj zemlji - iz Beograda je u svibnju 1942. godine javljeno u Njemačku kako je taj grad, kao jedini od svih glavnih gradova, »očišćen od Židova«. U srpskoj (jugoslavenskoj) historiografiji ne spominje se da su u Srbiji za vrijeme rata tiskane antižidovske poštanske marke, da je službenim dokumentom Srpske pravoslavne crkve prijelaz Židova na pravoslavlje zabranjen (istovremeno se nadbiskup Stepinac obratio okružnicom svojim svećenicima da taj postupak bude pojednostavljen, praktički formalan). Ali zato se navodi da je beogradski logor Sajmište bio na teritoriju NDH - pa se sve njegove žrtve pripisuju Hrvatskoj, iako je taj teritorij bio ustupljen i NDH tamo nije imala nikakve ingerencije. Taj logor nije do dana današnjega obilježen bilo kakvom spomen oznakom, a Srbi su toliko u svijetu nametnuli svoju »istinu« da čak ni u Izraelu, gdje u velikom memorijalnom muzeju inače postoje popisani svi logori gdje su stradali Židovi, nema spomena o logorima u Srbiji.
Književnik i bivši predsjednik SRJ Dobrica Ćosić izrekao je kapitalnu tvrdnju kako je laž najviše pomagala Srbima u njihovoj povijesti (nije ju loše staviti usporedo uz onu istoga ranga dr. Raškovića o Srbima kao ludom narodu). Kako je to izgledalo na primjeru Jasenovca i NDH neka pokažu neke brojke. Četnici su listopada 1942. tvrdili da je ubijenih Srba 600.000, sljedeće godine je brojka narasla na 800.000. Prema Bulajiću od 40.000 Židova koji su živjeli u Hrvatskoj, u Jasenovcu je ubijeno 235.000, a od 19.425 djece tamo je ubijeno 110.273 dječaka (apsurdnost većih brojki je dakako tiskarska pogreška, ali je nevjerojatno da ih nitko nije ispravio). Na istoj stranici knjige Bulajić mahnita i dalje s brojkama pa se poziva na izvještaj jednog SS generala iz travnja 1944. prema kojem su »ustaše ubile 6-7 milijuna Srba«. (Doslovce stoji 6 do 7 milijuna). Uopće ga ne zanima što su američki demografi još 1950. godine izračunali približan broj svih ratnih žrtvi na oko jedan milijun, što je vrlo blizu kasnijim rezultatima srpskog stručnjaka Kočovića i hrvatskog Žerjavića. Također ga uopće ne smućuju SFRJ podaci, koji su, doduše, godinama bili čuvani kao najveća tajna, jer su pokazali da je broj poginulih bitno manji od onog kojim je ta država paradirala.
Na dosta primjera autor je upozorio na ono što naziva osnovnim pravilom srpske politike. Ono glasi: ono što sam radiš, pripiši drugome! Iz njega je moguće razumjeti da su se, primjerice, često srpski zločini i ponašanja u Domovinskom ratu pripisani Hrvatima. Rani je primjer tog »pravila« lažno pismo dr. Grisogona koje je on uputio za rata nadbiskupu Stepincu opisujući zločine ustaša, ali na način kako su to radili četnici (prema Bulajiću uopće nije problem što je to pismo lažno kad je bitno da je »išlo od ruke do ruke«). Također, iz tog pravila srpske politike jasnije je srpsko ustrajavanje na Jasenovcu. A mitovi su, itekako tvrdokorni, podjednako oni srpski kao i svjetski stereotipi koji se odnose na Hrvatsku. Možda će u njihovu raobiličavanju pripomoći i ova knjiga.