GLEDIŠTA

ELEKTRONSKO IZDANJE

WWW ARHIVA

»Šestorica« na slijepom kolosijeku

Ako zaista nitko nema primisli o obnavljanju neke nove jugotvorevine, čemu onda inzistiranje na tzv. regionalnom pristupu EU-a i nametanju Hrvatskoj pozicije »lokomotive u regiji«?

ANDRO OZRETIĆ

Na zadnjim je izborima u Slovačkoj koalicija koju je vodio donedavni premijer Mečiar doživjela tijesan poraz od heterogene koalicije koju su sačinjavale političke snage od reformiranih komunista do demokršćana. Taj ishod pak dao je podstreka političarima oporbene »šestorice« u Hrvatskoj da obznane kako sličan scenarij predstoji i u nas. Polazi se od pretpostavke da je aktualna vlast biračima toliko neodrživa da je smjena neminovnost bez obzira kakav je politički sadržaj suparničke koalicije. Vrlo se često u potkrijepi te teze navodi pretpostavka da postoji toliko izraženi unutarnji konsenzus o potrebi promjene vlasti da biračima neće biti presudna različitost političkih programa pojedinih stranaka.
U tom se cilju iznosi i teza da prvo treba uspostaviti općeprihvatljivi okvir demokratskih standarda, a potom će se modelom međusobnog usuglašavanja pojedinih političkih stavova upravljati državom na dobrobit svih građana. Razvidno je da samo proturanje teze po kojoj u Hrvatskoj nije uspostavljen društveno-politički okvir primjeren demokratskom društvu, implicira prosudbu da je postojeći sustav nedemokratski. Uostalom, ne samo implicite, već i eksplicite lideri oporbene »šestorice« u domaćoj i stranoj javnost iznose stavove da je sadašnji politički sustav u Hrvatskoj autoritaran, odnosno totalitaran. Tako predsjednik LS-a Vlado Gotovac uspoređuje sadašnje stanje s onim iz 1990. i navodi da su se »šestorica« ujedinila da prekinu nedemokratsku hrvatsku agoniju, a da će se rješavanje stranačkih razlika ostaviti za, kaže, bolja vremena. I potpredsjednik SDP-a Zdravko Tomac navodi da je u oporbenoj »šestorici« došlo do suglasja o potrebi promjene vlasti, jer je i inozemstvo prestalo vjerovati u demokratske snage unutar HDZ-a, pa želi promjenu vlasti u Hrvatskoj kao što je bilo u Slovačkoj.
Tim i sličnim tvrdnjama, lideri oporbene »šestorice« zapravo žele maskirati činjenično stanje u Hrvatskoj, koje odaje potpuno drukčiju sliku o društveno-političkom poretku, gdje je HDZ osam puta pobijedio na slobodnim izborima. Od prvih je uspostavio demokratski politički sustav i gospodarski sustav slobodnog, tržišnoga gospodarstva, a uz to je upravljao hrvatskim društvom u razdoblju uspostave neovisne države. Govoriti, dakle, da je tek potrebno uspostaviti demokratski okvir u okolnostima kad su te iste oporbene stranke imale višekratnu prigodu na demokratskim izborima doći na vlast, potpuno je neutemeljeno i uvredljivo za sve koji aktivno sudjeluju u političkom životu, odnosno stranu javnost uvjeravati u tobože totalitaran karakter hrvatskoga političkog sustava. Razvidno je da postoji konsenzus u interesu glede promjene vlasti oporbene »šestorice« i određenih stranih krugova za koje »šestorica« misle da imaju takvu moć generiranja političkih procesa unutar hrvatske države da Tomac zaključuje kako je put u budućnost zadan neovisno o subjektivnoj volji državnog poglavara ili ijedne stranke. A koji je to put, kamo on vodi i tko mu određuje pravac? I na to je pitanje lako odgovoriti, ako se razmotri Tomčeva tvrdnja da, po njemu, presudno utjecajni strani krugovi žele Hrvatsku koja neće biti smetnja slobodnom protoku ideja, ljudi i roba. Pitanje je samo s kime bi to Hrvatska trebala »razmjenjivati« ideje, ljude i robu.
Tomac, kao i drugi iz oporbene »šestorice«, ističu da su laži i podmetanja vlasti to da ima onih u međunarodnoj zajednici koji žele srušiti Hrvatsku ili je vratiti u Jugoslaviju. Ako zaista nitko nema primisli o obnavljanju neke nove jugotvorevine, čemu onda inzistiranje na tzv. regionalnom pristupu od strane EU-a i naturivanje Hrvatskoj pozicije »lokomotive u regiji«? Hrvatska itekako ima razloga puhati i na hladno, a kamoli na sustavno replicirani regionalni pristup ozbiljne institucije kakva je EU, pa bi se i oporbena »šestorica« trebali distancirati od okvira kakvi se nameću Hrvatskoj. Nije valjda da među njima vrijedi pravilo da nam »lokomotiva« ne može nauditi, pače da je poželjna kao i »dinamo«. Ili su se možda »šestorica« unaprijed prepustila i pristala ići zadanim putem koji se trasira izvan Hrvatske. U tom se slučaju već sada može govoriti koliko bi jedna takva podanička vlast zaštitila temeljne nacionalne i državne interese.
Da smo od 1990. imali vlast koja bi išla »zadanim« putem, lako je zaključiti da on ne bi vodio u hrvatsku neovisnost. Kakav bi bio karakter te vlasti oporbene »šestorice«, očituje se i na primjeru odnosa prema BiH, koji u bitnome determinira cjelinu političkih procesa na ovim prostorima. Znano je da su stavovi oporbene »šestorice« protivni politici državnog vrha prema BiH. No, ako je i politički manje upućenima razvidno da se međunarodna zajednica često koristi dvostrukim mjerilima u političkim stavovima, izgleda da su i »šestorica« to naučili i da se tako ponašaju. Naime, kad muslimanska strana nije htjela potpisati Sporazum o posebnim odnosima RH i Federacije BiH, iako su zamjenik visokog predstavnika međunarodne zajednice Jacques Klein i predstavnici hrvatske države i hrvatskog naroda u Federaciji BiH došli potpisati parafirani sporazum, utemeljen na Washingtonskom i Daytonskom sporazumu, oporbena »šestorica« nisu prosvjedovali ili osudili ponašanje muslimanskog vodstva.
Tim činom lideri »šestorice« pobijaju svoju tvrdnju da pristaju uz hrvatsku vlast kad su u pitanju nacionalni i državni interesi, jer u tom trenutku ne samo da to nisu učinili, nego su pokazali da ne poštuju ni međunarodne ugovore kojih je i Hrvatska supotpisnik. Samim time »šestorica« ne poštuju ni međunarodni pravni poredak, a upravo su oporbeni lideri isticali u kritici vlasti da ona tobože krši pravila i norme međunarodne zajednice. Spada li i to u zadano, a time i neminovno u »šestoričinu« poimanju sudbine hrvatske države? Ono što ipak vrijedi za sve demokratske države, pa i Hrvatsku, jest da će birači na slobodnim izborima izabrati vlast koju žele i da ništa nije unaprijed zadano. Zato, kad Tomac upada u kontradikciju, tvrdeći u istom javnom istupu da će oporbena »šestorica«, budu li izbori u siječnju 2000. godine, pobijediti dvotrećinskom većinom, odnosno da će pobijediti i prije, a potom navodi da će borba s HDZ-om biti teška i rezultat te borbe neizvjestan, može se predvidjeti da će rezultat biti izvjestan kao i dosadašnji. Sigurno je da će u toj političkoj borbi sudjelovati svi koji su svjesni kamo bi to »zadanim« putem oporbena »šestorica« mogli odvesti Hrvatsku.

(Ne)ozbiljno o nasilništvu u obitelji

GORANKA JUREŠKO

Gdje smjestiti nasilnika kojeg treba izopćiti iz obitelji, te je li isto biti nasilnik u obitelji s djecom ili bez djece? Naime, ta su se pitanja iznenada otvorila kao dominantna u raspravama na saborskim odborima o Obiteljskom zakonu uoči njegova trećeg čitanja u Zastupničkom domu. Paradoks je da je kod zastupnika nastala dvojba oko brige o nasilniku i njegovu smještaju umjesto da se dužna skrb okrenula žrtvama u obitelji. Hotel, motel, socijalna ustanova ili prekršajni zatvor spominjani su kao alternative za smještaj nasilnika za kojeg Zakon predviđa udaljavanje iz obitelji na mjesec dana. Upozorenja zastupnica u odborima da je takvim razmišljanjima izokrenut red stvari ocijenjena su feminističkim raspoloženjem i izložena podsmjehu njihovih saborskih kolega.
U raspravi se marginalizirala činjenica da je u Hrvatskoj u porastu broj nasilja u obitelji, pa je zato izuzetno važno naći pravo zakonsko rješenje za taj problem upravo u Obiteljskom zakonu. Naime, to je bio i razlog što su pravni stručnjaci i oni koji se bave zaštitom obitelji predložili mjeru udaljavanja iz obiteljske sredine na mjesec dana. Sad bi, prema prijedlogu nekih zastupnika, nasilnik trebao »dobiti primjereni smještaj, jer ne može na ulicu«. Znači li to da bi na ulicu trebala možda žrtva, premda postoji jasna svjetska praksa u tom pogledu po kojoj nikome nije palo na pamet da brine brigu o tome gdje će nasilnik provesti svojih mjesec dana samoće u kojima bi trebao razmisliti o svom postupku, obitelji, i odlučiti kako dalje.
No, umjesto da rasprava prođe u ozbiljnom tonu kakav zaslužuje, ozbiljnost teme dio je zastupnika podsmješljivim komentarima popratio izlaganja svojih kolegica što je poprimilo takve razmjere da je, primjerice, Jadranka Kosor na Odboru za zakonodavstvo zatražila zaštitu predsjedavajućeg Vice Vukojevića, ali s malim uspjehom. Još je rječitiji glede »kategorizacije nasilništva« bio nadležni ministar Joso Škara, koji je, nastojeći slikovito pojasniti teškoću stvarnog i slučajnog nasilnika u obitelji, doslovce rekao: »Teško je podvući crtu, jer ako je netko stalno maltretiran, jednom ti mora puknuti film«!?
Glede rasprave o obiteljskom zakonu očito je mnogima »pukao« barem dio razuma, pa je ozbiljna tema svedena na relativiziranje problema i podsmjehe, umjesto da se o ozbiljnoj temi razgovara ozbiljno i bez muško-ženskih taština.

Odlazi li Kutle u zavjetrinu?

Što je potaklo Miroslava Kutlu da odstupi s mjesta predsjednika Uprave Globus grupe i taj posao povjeri Amerikancu Brianu Berryju koji je predstavljen kao vrhunski menadžer i specijalist za prodaju i marketing? Očito, nije riječ samo o želji da se iskuša nova, strana ruka, neopterećena lokalnim, ne baš uvijek s(p)retnim poslovnim običajima već se time najavljuje i promjena cjelokupnog imidža Grupe u zadnje doba opterećene mnogim kontroverzama. Budući da se radi o krupnoj promjeni u poslovnom sustavu koji okuplja, navodno više od 200 tvrtki, začuđuje da se o svemu saznaje tek iz šturog priopćenja. Pritom glavni arhitekt promjene, Miroslav Kutle, po običaju, tvrdoglavo ostaje nedostupan medijima. Jer, ne treba doslovce shvatiti poruku iz priopćenja da je smjenu na vrhu Globusa obavio Nadzorni odbor, jer je to bilo samo pitanje tehnike.
Hrvatska se već navikla na dolaske (i odlaske) stranih menadžera, ali njihovi su dolasci uglavnom bili povezani s promjenama u vlasničkoj strukturi neke tvrtke, a rjeđe se događalo da se sam vlasnik uklonio s medijske vjetrometine. U ovom je slučaju, barem prema prvim najavama, u vlasničkom smislu sve ostalo isto, ali u poslovnom bi se trebalo mnogo toga promijeniti. Od novog menadžera se očekuje, prije svega, da od poslovnog imperija napravi profitnu cjelinu. O pojedinostima kako će se to učiniti, zasad znaju samo Brian Berry i Miroslav Kutle, a potonji je očito zadovoljan onim što predlaže američki menadžer. Hoće li njegovim planom biti zadovoljni drugi direktori u Globus grupi, znat će se možda već danas, kad se održava njihov tajnoviti sastanak s novim šefom.
Brian Berry ne dolazi na nepoznati teren. A koliko je sklizak, mogao je vidjeti prije koja dva mjeseca, kad je krstario Globus grupom i tražio njezina slaba mjesta. Koliko je našao slabosti u kadrovima, a koliko u okruženju u kojem sve rjeđe netko nekome plaća? A u tome prednjači baš Globus grupa. (Boris Petrović)

Istra, zastave, histerija i vjetar

Sve teške riječi i ozbiljne optužbe padaju u vodu nakon što je gotovo potvrđeno da hrvatska zastava nije skinuta s osnovne škole u istarskom naselju Bijela Zemlja, nego da su uzroci mnogo prozaičniji. Policija je izjavila da je zastava najvjerojatnije pala »zbog vremenskih nepogoda«. Prema izvješću vještaka, zastava je i prije pada bila znatno oštećena, dotrajala, a zbog poroznosti materijala na pročelju stare zgrade i težine postolja i zastave, nije se moglo učvrstiti postolje na duže razdoblje.
Međutim, nakon tog objašnjenja, ostat će trag gorčine i poprilično naelektrizirana atmosfera u Istri, koja je, podsjetimo, izazvana »slučajem zastave«. Naime, prije nego što je objavljen policijski očevid, predsjednik lokalnog HDZ-a optužio je IDS da je inicijator skidanja hrvatske zastave, te ustvrdio da je to još jedna IDS-ova provokacija.
Treba podsjetiti da je samo nekoliko dana prije skinuta i talijanska zastava sa zgrade Istarske županije, pa je skidanje hrvatske zastave bilo protumačeno kao nastavak svojevrsnog rata stijegovima.
Iako postupak lokalnog HDZ-a nema opravdanja, treba reći da je za svojevrsnu političku histeriju u Istri prilično zaslužan i IDS, koji je odobravao neke u najmanju ruku dvojbene, postupke svojih aktivista na terenu. Prije svega, IDS je ohrabrivao postavljanje dvojezičnog natpisa na zgradu Istarske županije, iako za takvo što nema zakonske osnove. Kad su predstavnici hrvatske vlasti skinuli nezakonito postavljenu ploču, IDS je krenuo u kampanju, optužujući Vladu u Zagrebu da tobože ne poštuje manjinska prava.
Novu nervozu u Istri izazvalo je skidanje talijanske zastave s iste zgrade. To ovoga puta nisu učinili predstavnici vlasti, nego revoltirani građanin, što je sve uredno snimio fotoreporter jednoga tamošnjeg tjednika. Čini se da je i ovoga puta zakazala vlast, jer je ona (a ne netko treći) trebala skinuti zastavu, ako je nezakonito postavljena ili je, ako je sve u redu, čuvati od revoltiranih građana.
U protivnom, kad stvari pokušaju riješiti izvan institucija i oni koji za to nisu nadležni, događaju se i propusti, pogrešne optužbe i »zagađivanje« političkoga krajobraza. (Dražen Ćurić)

Istra, zastave, histerija i vjetar

Sve teške riječi i ozbiljne optužbe padaju u vodu nakon što je gotovo potvrđeno da hrvatska zastava nije skinuta s osnovne škole u istarskom naselju Bijela Zemlja, nego da su uzroci mnogo prozaičniji. Policija je izjavila da je zastava najvjerojatnije pala »zbog vremenskih nepogoda«. Prema izvješću vještaka, zastava je i prije pada bila znatno oštećena, dotrajala, a zbog poroznosti materijala na pročelju stare zgrade i težine postolja i zastave, nije se moglo učvrstiti postolje na duže razdoblje.
Međutim, nakon tog objašnjenja, ostat će trag gorčine i poprilično naelektrizirana atmosfera u Istri, koja je, podsjetimo, izazvana »slučajem zastave«. Naime, prije nego što je objavljen policijski očevid, predsjednik lokalnog HDZ-a optužio je IDS da je inicijator skidanja hrvatske zastave, te ustvrdio da je to još jedna IDS-ova provokacija.
Treba podsjetiti da je samo nekoliko dana prije skinuta i talijanska zastava sa zgrade Istarske županije, pa je skidanje hrvatske zastave bilo protumačeno kao nastavak svojevrsnog rata stijegovima.
Iako postupak lokalnog HDZ-a nema opravdanja, treba reći da je za svojevrsnu političku histeriju u Istri prilično zaslužan i IDS, koji je odobravao neke u najmanju ruku dvojbene, postupke svojih aktivista na terenu. Prije svega, IDS je ohrabrivao postavljanje dvojezičnog natpisa na zgradu Istarske županije, iako za takvo što nema zakonske osnove. Kad su predstavnici hrvatske vlasti skinuli nezakonito postavljenu ploču, IDS je krenuo u kampanju, optužujući Vladu u Zagrebu da tobože ne poštuje manjinska prava.
Novu nervozu u Istri izazvalo je skidanje talijanske zastave s iste zgrade. To ovoga puta nisu učinili predstavnici vlasti, nego revoltirani građanin, što je sve uredno snimio fotoreporter jednoga tamošnjeg tjednika. Čini se da je i ovoga puta zakazala vlast, jer je ona (a ne netko treći) trebala skinuti zastavu, ako je nezakonito postavljena ili je, ako je sve u redu, čuvati od revoltiranih građana.
U protivnom, kad stvari pokušaju riješiti izvan institucija i oni koji za to nisu nadležni, događaju se i propusti, pogrešne optužbe i »zagađivanje« političkoga krajobraza. (Dražen Ćurić)